Festival Americana Night – Vladimir Kuzman

Preko Bitlsa, Saundgardena, Baklija i Koltrejna do sopstvenog zvuka

Autor: Anjuta Janković

Vladimir Kuzman jedan je od dvojice kantautora koji će nastupiti 05. juna u klubu Zaokret na ovogodišnjem Americana Night festivalu. Vladimir nam dolazi iz Istarskog gradića Buja, bavi se muzikom od 1995. godine, od kada je svirao u dva benda Miodrazi i Poropati 67, a od 2012. godine je započeo rad na svojoj autorskoj muzici, od kada priprema svoj prvi album. Predstaviće beogradskoj publici svoje pesme koje imamo prilike da poslušamo na njegovom Saundklaudu (https://soundcloud.com/vlado-4) i  Jutjubu, ali i neke koje još uvek nije snimio, a koje će se naći na albumu prvencu. U isčekivanju koncerta malo smo porazgovarali sa Vladimirom.

Pre nego što si se bacio u kantautorske vode, svirao si u bendovima Miodrazi i Poropati 67. Kako je to uticalo na tvoj put, tvoj muzički ukus i kako si došao do zvuka koji danas neguješ, s obzirom na to da muzika koju si tamo svirao nema mnogo dodirnih tačaka sa onom koju danas stvaraš? Ili ima?

– Odrastao sam slušajući puno različite muzike, koju bi većina ljudi podijelila na neke potpuno nespojive subkulturne grupe, valjda jer imam starijeg brata koji me je stalno “hranio” svakakvom muzikom. Kad sam imao 6 godina vodio me je da gledam Pekinšku Patku, mada sam, koliko se sjećam, sam kod kuće u to vrijeme slušao ABBU i Zdravka Čolića, Beatlese i Balaševića…  Moji su muzički uzori u vrijeme nastanka Miodraga bili bendovi kao Soundgarden, Rage Against The Machine, a ostali dečki iz benda su uglavnom slušali Korn, Deftones i slične bendove. Međutim, već godinu dana nakon nastanka benda, da nas je netko pitao što slušamo dobio bi drastično različite odgovore, kao Zappa, Velvet Underground, Šarlo, Tudosok, Kampec Dolores, Plan Kruutntoone i sl. jer smo u međuvremenu zahvaljujući našim prijateljima iz grupe  Žoambo Žoet Workestrao svirali na dosta koncerata uz razne sjajne bendove i naslušali se odlične muzike. Uz to sam ja još i za sebe slušao dosta starije muzike, Dylana, Waitsa, Cohena, Joni, Nick Drake-a, Tim Buckley-a (dobro, moram priznati da sam njega otkrio tek nakon Jeffa) i, sve to vrijeme, slušao sam i dosta jazza, prije svega Ninu Simone i Coltranea. Taj afinitet koji sam imao prema jazzu je možda poslije, sa grupom Poropati 67, došao do izražaja, mada ni oni nisu bili neki jazz band, više nekakav spoj svega pomalo… Uglavnom, kad razmislim malo o tome kako se sve to razvijalo mislim da sve ima neke veze i ostavilo je nekakav trag na meni, mada taj trag možda nije svakom vidljiv i ne vidi se odmah iz prve.

Prvi album pod nazivom Harvest of colors je u pripremi i čekamo na njega već neko vreme. Da li nam možeš reći kada će ugledati svetlost dana, koliko pesama će sadržati, da li su se neke pesme, koje možemo čuti na Jutjubu i tvom Sunklaudu izmenile?

– Album je ovih dana pri kraju, barem što se tiče snimanja. Za koji dan nam još dolazi flautista da ponovimo neke dionice i nadam se već isto popodne ih umontiramo i izmiksamo tamo gdje trebaju doći i onda je sve ostalo izvan mojih sposobnosti i kompetencije, jer treba pripremiti stvari za analogni miks i mastering, a mene tad već neće biti u Berlinu da sudjelujem u tome. Album producira moj prijatelj Alexander Paul Jovanovic, koji ima namjeru uskoro pokrenuti i lejbl, na kojemu bi taj album trebalo biti prvo izdanje. Plan nam je izdati vinil (koji bi trebalo biti gotov tokom jeseni), s tim da bi digitalno izdanje trebalo biti nešto ranije gotovo. Ja se vraćam u Istru gde treba da riješim dizajn omota.

Većina toga će zvučati nešto bogatije jer smo dodali dosta zanimljivih instrumentalnih dionica. Jedna stvar, The Tide, ostala je u principu ista kao i ona verzija na Saundklaudu. Imao sam ideju da dodamo na nju vibrafon, ali smo ipak odlučili ostati pri violini i gitari. Na saundklaudu su i dvije instrumentalne stvari, koje su bile u filmu za koji sam radio muziku prije 14 godina i one neće biti na albumu, nekako smo zaključili da su one iz jedne druge priče, a, osim toga, pošto vinilno izdanje ima svoja vremenska ograničenja, dodavanje tih ekstra 7-8 minuta muzike značilo bi snižavanje kvalitete zvuka za ostatak materijala. Možda se jednom odlučim izdati poseban singl,  opet na vinilu, sa ta dva instrumentala.

Na tvom soundcloud-u možemo čuti šest pesama, u kojoj preovladavaju zvuk akustične gitare i tvog glasa, no, ima i još nekih instrumenata, poput usne harmonike i violine. Koliko često sarađuješ sa drugim muzičarima i da li odmah imaš konkretnu viziju svoje pesme sa određenim instrumentima, ili do saradnje dolazi spontano, te se i zvuk menja?

– Neke stvari “zovu” neke instrumente od početka. Na primjer, jedna stvar koja će se naći na albumu zove se Winter Love Song i od početka sam planirao uklopiti flautu u nju, jer tako možemo simulirati vjetar i tu cjelokupnu “zimsku” atmosferu o kojoj tekst govori. Neke druge stvari danas zvuče drastično drugačije nego što su na početku bile zamišljene.  Ja obožavam instrumente, mogao bih se na neki način nazvati fetišistom za instrumente i jedan od glavnih razloga zbog kojeg sam želio snimiti album u Berlinu kod Alexa je taj što se on godinama bavi preprodajom instrumenata i stvorio je kod sebe u studiju nevjerojatnu kolekciju. Poseduje svašta od Wurlitzera, Hammonda, odličnih gitara, toy piana i muzičkih kutija, i onda kad razmišljam o aranžmanima najviše me inspirira i zabavlja uklapanje različitih boja u pjesme. To mi je najdraža igra, kao djetetu lego kockice. I onda se tako dogodi da ti neki instrument uđe u spektar i potpuno promijeniš sve što si na početku zamislio da bi izgradio aranžman oko tog zvuka..

Da li si možda razmišljao da oko sebe okupiš grupu muzičara, ili preferiraš da nastupaš sam? Koliko je danas teško okupiti ljude koji mogu da shvate ono što želiš da kažeš svojom muzikom?

– Mislim da većina nas koji nastupamo sami u stvari to radimo iz čiste nužde. Jedan je razlog čisto egzistencijalne prirode, klubovi sve manje unajmljuju bendove, posebno ako imaju četiri ili više članova, jer im to ispada preskupo. Drugi razlog je taj što često, posebno ako živiš u nekom malom mjestu, kao ja npr, nemaš puno prilike raditi sa nekim tko svira nekakve manje uobičajene instrumente. Da sam u svojim stvarima htio zvukove gitara, basa i bubnjeva, vjerojatno bih album završio još prije 4 godine, ali ja sam htio nešto drukčije i zbog toga se sve to toliko oteglo. U principu ni sad nemam neku drugu opciju nego da odem u veliki grad i tamo zazvučim onako kako mislim da bi trebao, jer sam u Berlinu vrlo brzo našao marimbistu/vibrafonistu s kojim imam namjeru započeti nekakvu dugoročniju suradnju i poslije, eventualno i po mogoćnosti, uklopiti u to još par drugih instrumenata, kontrabas, konge, sax…

Pravio si soundtrack za celovečernji igrani film Norega se metek ogne slovenačkog reditelja Mitja Novljanina. Kako je tekao proces stvaranja i da li bi voleo da se baviš primenjenom muzikom uopšte?

– Počelo je tako što sam u svom trećem pokušaju preseljenja u Ljubljanu u jesen 2004. uselio sa jednim prijateljem u nekakav podzemno-garažni podrum, iznajmljen za potrebe montiranja filma. Taj moj prijatelj je prethodnog ljeta postao dio filmske ekipe koja je svojim sredstvima snimila nezavisni igrani film kao direktor fotografije. Baš u to vreme je prekinuo sa curom i i trebao mu je cimer, te je ispalo tako da je njegova filmska ekipa pronašla taj veliki, dvosobni podrum u namjeri da ga koristi za montažu, ali smo se nas dvojica, u nedostatku boljeg i adekvatnijeg stana, preselili tamo dok se nekako ne snađemo. Počela je i montaža filma, ekipa je često bila tamo na okupu i, pošto sam ja sa sobom imao svoje instrumente i često nešto svirao, Mitji Novljanu, reditelju, je palo na pamet da bih ja mogao napraviti muziku za cijeli film.

Da skratim priču, iskustvo je bilo svakakvo, i euforično i traumatično i divno i strašno, da je nekom palo na pamet snimati dokumentarac o nama i našem snimanju filma to bi bio pravi hit. Na kraju sam, nakon šest mjeseci rada na tom filmu, ostao do dana današnjeg bez zarađene jedne kinte. Film je prikazan u slovenskim kinima i prodano je nešto više od 1000 ulaznica, a sve što imam od tog filma je moja muzika i radost i ponos da sam radio na filmu, no, da mi netko danas kaže da se upustim u istu takvu avanturu vrlo vjerojatno bih to opet napravio.

Uskoro nam stižeš na Americana Night festival! S obzirom na to da si svirao na jesenjem izdanju festivala Indirekt, kako ti se dopala beogradska publika i šta očekuješ od ovog nastupa?

– Teško mi je bilo što reći na tu temu, s obzirom na to da je moje iskustvo sa beogradskom publikom oskudno, no, mogu reći da mi je bilo drago svirati i da sam uživao slušajući druge izvođače, NLV i Wooden Ambulance. I, pošto smo dan poslije nastupali u novosadkoj Izbi, moram priznati da se puno intenzivnije sjećam toga, jer sam tamo svirao dvadesetak metara od nekadašnjeg stana moje mame, dok je bila srednjoškolka, što sam saznao tek pred sam početak koncerta, jer mi je bratić te večeri bio tamo i to mi otkrio.