Festival Americana Night – My Buddy Moose

MBM – muzika zauzima centralno mjesto u našim životima

Autor: Anjuta Janković

[hr]

Iskusni četverac iz Rijeke, pod nazivom My Buddy Moose (Luka Benčić, Matko Botić, Jasmin Đečević, Ištvan Širola Pišta) nam stiže u subotu 4. juna u Elektropionir kada ćemo moći da uživamo uz njihove već poznate stvari poput I Know I’ve Gotta Stop i Scary Feeling, ali i uz nove pesme koje će se pojaviti na predstojećem četvrtom albumu, a možda nas iznenade i nekom obradom. Dok uzbuđenje pred četvrti Americana Night festival raste, Luka iz MBM, inače glavni vokal u bendu, svira gitaru, orgulje i harmoniku, pričao je sa nama o novom albumu, njihovom kreativnom procesu, saradnji sa drugim muzičarima, o nastupima u Beogradu i ovdašnjoj publici…

• Četvrti album je u pripremi, a najavljuju ga dva singla (My people i The second best). Da li nam oni nagoveštavaju opštu atmosferu albuma, ili će to biti pesme koje su stilski različite, s obzirom na to da vaša muzika obuhvata široki spektar stilova popularne muzike (od rokenrola i panka, do soula i kantrija, kako i sami ističete)?

Album je u završnoj fazi, evo upravo u trenutku dok odgovaram na ova pitanja čekamo na miks posljednje tri pjesme, tako da bi do subote, kada budemo u Beogradu, trebalo sve biti gotovo. Onda slijedi mastering i izrada omota, a objavljivanje smo planirali za jesen. Ovo je prvi puta da imamo dosta vremena za te završne detalje i raduje me da nećemo, kao na prethodna tri albuma, sve raditi u žurbi, u zadnji čas. Na albumu će biti deset pjesama, a što se tiče stilske raznovrsnosti, teško mi je dati nekakav objektivan sud, s obzirom da sam previše involviran u sam proces. Meni se osobno čini da će to biti dosta šarolika ploča. My People i The Second Best su, ajmo reći, među divljijim pjesmama, takvih je otprilike pola, a druga polovica otpada na nešto atmosferičnije. Radili smo ploču ne razmišljajući o nekom komercijalnom efektu koji će imati, ili neće, tako da je sve odrađeno bez kalkulacija, a nit vodilja je, kao i do sada, da se prvenstveno svidi nama. Kako sviramo već deset godina, to, htio-ne-htio, nosi i neki napredak u glazbeničkom smislu, a proširuje se i lista utjecaja, glazbenih stilova koji imaju nekakav upliv u inspiraciju. Mislim da će se to osjetiti u pjesmama. S druge strane, čini mi se da i dalje zvučimo kao My Buddy Moose, imamo tu neku osobnost kao bend i vjerujem da će se i četvrti album bez osjetnih šavova uklopiti u naš opus.

• Jedan član vašeg četverca (Matko Botić) živi i radi u Zagrebu, dok su ostali stacionirani u Rijeci. Kako to utiče na vaš kreativni tok? Na koji način nastaju pesme i da li bi taj proces bio jednostavniji da ste svi u istom gradu?

Ta odvojenost definitivno nije najsretnije rješenje, ali tako je od samog početka pa smo se navikli i prilagodili. Pjesme prvo ja napravim doma, strofe, refrene, rif, skicu teksta i osnovnu ideju aranžmana, a onda ih nas trojica koji smo u Rijeci na probama vrtimo, tražimo najbolja rješenja za aranžmane. Nekada sjednu iz prve, nekada se to kuha mjesecima, pa i godinama. Ponekad isplivaju kada na njih već zaboraviš. Probe, u prosjeku, imamo tri puta tjedno, tako da stalno radimo nešto novo. Matko nam se pridruži kada stigne i onda prilagođavamo aranžmane još jednoj gitari ili mandolini, ovisno o tome što paše u pojedinu pjesmu. Pomaže i to što sve novo što napravimo snimimo na probi i pošaljemo Matku, tako da on može već unaprijed smisliti svoje dionice prije nego dođe u Rijeku i pridruži nam se na probi. To je dosta uhodan proces i do sada je sasvim dobro išlo. Što se, pak, snimanja tiče, to funkcionira tako da se prvo dobro uvježbamo, a onda sve skupa odsviramo u studiju uživo. I za treći i za četvrti album to smo napravili u tri dana, snimili puno pjesama pa odabrali najbolje. Kasnije nadodajemo overdubove i teksture, ali živa svirka je u bazi i to se i osjeti.

• Svi članovi benda se primarno bave svojim matičnim profesijama (Luka i Jasmin su novinari, Matko dramaturg, teatrolog, pozorišni kritičar, Ištvan izrađivač i montažer reklama). Kakvo mesto muzika zauzima u vašim životima i koliko uopšte imate vremena da joj se posvetite?

Mislim da mogu govoriti u ime svih nas kada kažem da muzika zauzima centralno mjesto u našim životima. Nažalost, nismo se potrudili, kada smo bili mlađi, upregnuti sve snage da nam muzika postane „dnevni“ posao, tako da je ovakvo stanje stvari nekakvo kompromisno rješenje. Ali, s druge strane, imali smo tu sreću da svi radimo nekakve poslove koje volimo i koji nam ostavljaju dovoljno prostora za bavljenje glazbom. Jasmin i ja volimo novinarstvo, Matko voli kazalište, Ištvan je nedavno dao otkaz i sada se bavi isključivo fotografijom. Sve su to poslovi koji mogu biti komplementarni s glazbeničkom karijerom. Također, jedna od prednosti toga da imamo poslove koji nam plaćaju režije jest to da se muzikom možemo baviti bez kompromisa, raditi stvari koje nam pašu, bez da imamo imperativ da se to proda pa da imamo za kruh i mlijeko.

• Na drugom albumu sarađivali ste sa liderom kultne alter country rock grupe Giant Sand, Howe Gelb-om i Chris Eckman-om, frontmenom kultne grupe The Walkabouts, sa kojim ste potom sarađivali i na trećem albumu. Kako su tekle te saradnje i da li će se nastaviti i na predstojećem albumu?

Sve su te suradnje došle prirodno, upoznali smo ljude kojima se svidjela naša glazba i dogovorili se da nešto napravimo zajedno. Howe Gelba smo upoznali u Zadru 2007. godine, kada smo svirali na zajedničkom koncertu i pratili ga na nekoliko pjesama. Nakon toga smo se nastavili dopisivati i predložili mu da nam zasvira na albumu, što je i napravio. Eckmana smo upoznali preko grupe The Strange, odnosno Bambi Molestersa i on nam je na drugom albumu svirao klavijature na nekoliko pjesama. Kasnije, za treći album, dogovorili smo se da nam bude producent, a u tom procesu snimili smo zajedno i obradu pjesme Driver 8  grupe REM za jednu tribute kompilaciju. Kako on trenutno ima jako puno posla sa svojom izdavačkom kućom, za četvrti album predložio nam je Matthew Browna, čovjeka koji je, među ostalim, miksao poslednji album The Walkaboutsa. Uspostavili smo kontakt i Brown nam trenutno miksa novu ploču. Rezultat nas je oduševio čim smo dobili miks prve pjesme, sve je skupa digao na viši nivo, naglasio neke teksture kojih ni sami nismo bili svjesni. Osnovna nit vodilja uvijek nam je bila da radimo za dobrobit pjesama i po mom mišljenju to dobro funkcionira.

• Vaša lista nastupa je fascinantna. Od mnogobrojnih nastupa u zemlji, regiji, ali i inostranstvu (pre svega mislim na englesku turneju). Gde vam je draže da svirate, na domaćem terenu ili vam je draže da osvajate nove prostore?

Svaka nam je svirka podjednako draga i veliko nam je uzbuđenje, neovisno nastupali na velikom festivalu ili u malom klubu u nekom malom gradu. To može zvučati kao neka demagogija, ali stvarno je istina. Imali smo tu sreću da smo s preko 90 posto nastupa bili izuzetno zadovoljni. Naravno, svirati u Engleskoj super je iskustvo, ali takve stvari su, realno, na razini povremenih izleta. Za napraviti nešto ozbiljnije u inozemstvu trebalo bi preseliti tamo i svirati gdjegod se može, dan za danom. S ovim našim tempom svaka nam je svirka kao tulum, tako je doživljavamo i pristupamo svakom koncertu sa stopostotnom energijom. To ispunjava potpunim zadovoljstvom.

• Dugo niste svirali u Beogradu (od 2013. ako se ne varam, kada ste delili binu sa grupom Rebel Star u Domu omladine), a u Novom Sadu nešto skorije (na Festivalu uličnih svirača 2015.). Kakva su vam iskustva sa ovdašnjom publikom?

Koncerti u Srbiji su za nas poseban događaj. U Novom Sadu već godinama imamo stalnu publiku, čini mi se da je gradimo i u Beogradu, iako tamo nastupamo rjeđe. Ono što moge reći na temelju novosadskih i beogradskih iskustava jest da je ovdašnja publika izuzetno posvećena muzici, prepušta se koncertu bez zadrške i prepoznaje energiju sa stejdža, kada je bend isporučuje. Nema nikakvih kalkulacija, kritičarskih odmjeravanja i drugih oblika snobizma s kojima se u nekim drugim gradovima bendovi znaju susretati. Ljudi se jednostavno znaju prepustiti muzici, uživati u njoj. To je nešto što treba čuvati i njegovati, dosta je specifično za ove prostore. To prepoznaju i strani bendovi koji dolaze u Beograd i Novi Sad, uvijek svi pričaju da su im ti koncerti posebna iskustva.

• I za kraj, osim pesama sa prva tri albuma i novih singlova, da li ćemo imati prilike da čujemo i neke nove pesme sa predstojećeg albuma ili možda po koju obradu (Townesa Van Zandta ili The Jayhawks)?

Planirali smo svirati dosta novih pjesama. One su nam najsvježije, volimo ih svirati, njih najviše vrtimo na probama i ovo nam je super prilika da ih isprobamo na pozornici. Naravno, bit će i starih stvari, da ljude previše ne „upilimo“ s nepoznatim. Što se obrada tiče, Townes Van Zandt će se sigurno naći na repertoaru, to nam je već standard za završnice koncerata. Imamo puno obrada u koncertnom repertoaru, a to se mijenja periodički, tako da doista ne znam što bih konkretno mogao najaviti. To uvijek ovisi o trenutku, kamo nas odvede koncert.

Hvala Luki iz benda My Buddy Moose, a mi se družimo u subotu u Elektropioniru!