Stanko Abadžić – Magija crno-bele fotografije

Stanko Abadžić – Magija crno-bele fotografije

Stanko Abadžić jedan od najpoznatijih fotografa sa ovih prostora, svoju karijeru započeo je kao fotoreporter hrvatskog Vjesnika, njegove fotoreportaže iz raznih delova sveta (Malta, Tunis, Turska…) vrlo brzo su postale poznate. Pored Hrvatske u kojoj je rođen, živeo je u Nemačkoj i Češkoj, gde je doživeo svoj veliki uspon i izlagao na brojnim zajedničkim ali i samostalnim izložbama.  Svoju prvu monografiju – “U ogledalu života” objavio je u Pragu.

Dobitnik je brojnih nagrada za svoja dela koja je izlagao na samostalnim izložbama širom sveta. Hrvatska, Španija, Rusija, Švajcarska, Nemačka, Portugalija, Češka, Srbija, Slovenija, Poljska, SAD, Argentina, Japan, samo su neke od zemalja u kojima je izlagao.

Stanko Abadžić ( foto: Imre Szabó )
Stanko Abadžić ( foto: Imre Szabó )

Objavio je do sada devet knjiga, fotomonografija, koje nalaze put do ljubitelja umetničke fotografije svuda u svetu. Fotografije Stanka Abadžića spoj su savršene kompozicije, igre svetlosti i senki, i izuzetnog talenta da nam bez i jedne reči savršeno opišu određeno mesto ili emociju.

Sa Stankom Abadžićem razgovarali smo o inspiraciji, ljubavi prema fotografiji i velikom uspehu koji je ostvario.

 

  • Svoj prvi foto aparat (Smena 8) dobili ste na poklon od oca kada ste imali 15 godina, koji aparat danas koristite? Vi ste i dalje verni analognoj fotografiji i imate laboranta u Pragu koji vam već 20 godina razvija crno-bele filmove i fotografije, na barit-papiru. Šta je po vašem mišljenju glavna razlika između analogne i digitalne fotografije?

Analogna fotografija je više materijalna a digitalna virtualna. Ova prva ima svoj lagani proces nastajanja, od snimanja na film do razvijanja i izrade na papiru. Ne vidite odmah rezultat na displeju. I u tome je ta čarolija, kada u tamnoj komori čekate da izroni vaš rezultat snimanja. Mislim da snimati digitalno znači i nesvjesno snižavati kriterije kvalitete, možete napraviti sto snimaka od jednog motiva, a da vas to ništa ne košta, ali vas onda čeka postprodukcija, gdje trošite vrijeme za kompjutorom da iz mora fotografija nađete onu pravu. Pročitao sam u nekim anketama da je kod digitalnih aparata najčešće korištena funkcija „delete“…
Nedavno sam imao slučaj krađe jedne fotografije i u nagodbi za obeštećenje tražili su mi negativ kojim potvrđujem autorstvo fotografije…Činjenica da svako danas ima fotoaparat i da može snimati dovela je do devalvacije i banalizacije fotografije, ranije je to bio priznati zanat i trebalo je umijeće za napraviti fotografiju. Svi fotografiraju, ali nisu svi fotografi, svi znaju pisati ali nisu svi pisci, kao što je rekao Koudelka. Inace, fotografiram s Pentaxom 645 N, srednji format a snimao sam i sa Nikonom.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Svoju fotografsku karijeru započeli ste kao fotoreporter, a danas ste najpoznatiji hrvatski fotograf, vaše umetničke fotografije izložene su u galerijama širom sveta. Koji je to momenat odredio zaokret ka umetničkoj fotografiji?

Ja ne volim velike riječi. Fotografija je moja ljubav, moj život, moja zarada. I sve što me tu zanima je da i dalje radim i zadržim svoj slobodni i kreativni stil života. A mjesto u galerijama ionako ne odredjujem ja, o tome odlučuju galeristi, no lijep je osjećaj da možete komunicirati fotografijom, da nekom u dalekom svijetu možete dodirnuti emotivno polje i povesti ga na putovanje. A za moj današnji status „kriv“ je Prag, taj čarobni grad, u kojem su se stekli svi uvjeti da postanem ovo sto sam danas. Bio sam profesor njemačkog prve godine u Pragu (inače proveo sam 11 godina u egzilu) i dao sam učenicima da pišu test. Stojim na prozoru, dole nezaustavljivo proljeće, sve rascvjetalo, na klupi se ljube dvoje mladi. Ta slika bila je meni toliko snažna, govorila mi je život je negdje drugdje, što radiš u školi, da sam odmah dao otkaz, zov fotografije bio je toliko jak. Imao sam sreću da sam za par dana nakon otkaza našao i novi posao u firmi Superposter, gdje mi je zadatak bio uraditi fotodokumentaciju za bilborde i to dnevne i noćne snimke. Za tri dana snimanja, noću i danju, zaradio sam plaću profesora njemačkog jezika i imao svaki mjesec 27 dana za mene, za otkrivanje grada. Kada sam osjetio tu slobodu, više me nitko nije mogao odvratiti od fotografije.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Vi ste tokom godina razvili svoj prepoznatljivi, autentični izraz, ali me negde u pogledu savršenosti kompozicije vraćate velikim majstorima fotografije kao što su Henri Cartier-Bresson, Brassai, Josef Sudek… da li ste imali svoje uzore na početku bavljenja fotografijom?

Svi su na početku imali svoje uzore, svjesno ili nesvjesno, a kad učite od najvećih majstora što je u tome loše. S vremenom sazrijevate, izgradjujete vlastiti prepoznatljivi stil i odvajate se od vaših uzora. Naravno da sam imao svoje uzore, pa neke ste već naveli, dodao bi još Roberta Haussera, Willy Ronisa i još neke. Ja sam autodidakt, samouk i sve što sam o kompoziciji, kadriranju, svjetlu i drugim elementima slike naučio, naučio sam iz monografija koje sam kupovao gdje god bi bio.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Živeli ste u različitim gradovima Evrope i tako su nastajali ciklusi uličnih fotografija Praga, Pariza, Berlina i Zagreba. Koliko se percepcija vas kao umetnika promeni u svakom novom gradu u kome boravite?

Jedino veliki gradovi, koje sam portretirao, mogu zadovoljiti moju ogromnu vizualnu znatiželju. To uzbuđenje biti u velikom gradu, otkrivati ga, sjediniti se i prožeti se s gradom, nezamjenjiv je osjećaj, droga u pozitivnom smislu. No, radeći portrete gradova uvidio sam da oni danas sve više liče jednim drugima i to prvenstveno zbog globalizacije, koja uniformira gradove, arhitekturu, nacionalnu kuhinju pa i mentalitete.
U svim pješačkim zonama imate uvijek jedne te iste globalne igrače, koji svojim novcem istjeruju one koji ne mogu platiti visoki najam. Tako gradovi gube svoj prvobitni identiteti dobijaju novi uniformirani. I zato svoje motive tražim na periferiji gdje promjene nisu toliko snažne, gdje još možete naći autentične ljude i ambijente.

5
© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Ljudi danas uglavnom žive u velikoj trci, a vaše fotografije nas vraćaju spokoju, važnosti trenutka i lepoti individualnosti. Gde vi pronalazite svoj mir i lepotu koju tako savršeno prenosite svojim fotografijama?

Sada kada retrospektivno gledam na svoj život i ono što mi se događalo, vjerujem da sam tu ljepotu i mir tražio kako bi uspostavio vlastiti balans i ravnotežu, dok su stizale loše vijesti iz mog rodnog Vukovara, zahvaćenog ratom. Biti u egzilu značilo je imati odgovornost za obitelj, preživjeti. Fotografija mi se ponudila kao estetsko utočiste, gdje sam bar na trenutak mogao zaboraviti ratne strahote, gdje sam crpio novu energiju. Ne zaboravite:kao stranac vi morate biti dva puta bolji u tuđoj zemlji da biste bili isti s domaćima.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Fotografija je u ovom veku, uz veliku dostupnost svim korisnicima novih tehnologija, doživela svoju veliku kvantitativnu ekspanziju, kako vi vidite budućnost fotografije kao umetnosti?

Da, kvantitativnu jest, ali ostaje pitanje koliko je podignut kvalitet, sumnjam da je dobila i na kvaliteti u klasičnom smislu. Na sceni je sprega kustosa i kuratora i galerija i muzeja i aukcinarskih kuća, koji promoviraju jednu novu vrstu suvremene fotografije, kojoj je često potreban tekst i priča da bi opstala. Te fotografije za mene nemaju sve potrebne elemente za samostalan život, djeluju možda kao serija i uz potporu teksta koji će ih objasniti. Klasičnoj fotografiji, kakvu ja volim, nije potreban tekst, ona komunicira izravno s promatračima i nije joj potreban tekst. Zato kao moto u mojim knjigama stoji: Nemam poruku, ništa ne propitujem, samo fotografiram.

Preživjelo je klasično slikarstvo, klasična glazba pa ce nadam se i klasična fotografija, unatoč svim novim i sve kraćim trendovima.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Kada posmatram vaše fotografije, stičem utisak da i pored svog izuzetnog uspeha, i dugog niza godina profesionalnog bavljenja fotografijom, vi fotografišete sa jednakim ushićenjem kao i na samom početku. Šta je to što najviše pokreće vaše stvalaštvo?

Radost koju imate pri fotografiranju je samo vaša, dostupna, svakodnevna i nitko vam je ne može osporiti ili oduzeti, to je način života. A ako to još prepoznaju i galeristi, onda je to optimalna kombinacija, jer možete živjeti od onog što volite.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • Imate galeriste u Americi, Meksiku, Francuskoj, Nemačkoj… kako galeristi pronalaze put do vas i koliko je svaka nova izložba izazov za vas kao umetnika?

Zanimljiva je priča s prvim američkim galeristom: sedam godina sam živio u Pragu i dr.Jaskmanicky, tada praški galerist, mi je kupovao fotografije. No, nisam znao da on leti na sajmove fotografije u Ameriku i da preprodaje fotografije. Vratio sam se iz Praga, surfao na internetu i slučajno naiđem na jednu američku galeriju,Vintage works, i vidim da ima sličan profil mojim klasičnim fotografijama. Napišem mail i odmah dobijem odgovor da vlasnik te galerije već ima dvije moje fotografije “On the beach” i “All my apples”, koje je ranije kupio od češkog galeriste. Nisam mogao vjerovati, pitao sam ga želi li suradnju sa mnom, potvrdno je odgovorio i odmah kupio 16 fotografija a ja sam još toliko dodao na komisionu prodaju. Tako je krenulo. A onda je išlo dalje, Huston, Santa Fe i New York.

All My Apples
© Stanko Abadžič All Rights Reserved
  • U svojoj najnovijoj knjizi Portfolio izdatoj 2014. uvrstili ste radove iz raznih svojih ciklusa. Prvi tiraž se već prodao, da li je novi u pripremi i recite nam nešto o samoj knjizi ?

Knjiga Portfolio je zapravo retrospektiva, gdje sam uvrstio po dvadeset najboljih fotografija iz devet serija: Berlin, Pariz, Zagreb, Istanbul, Prag, Drugi gradovi, Marginalije, Adriatic Routes i Aktovi. Izdala ju je naša Udruga Kadar 36, koja okuplja analogne fotografe. Knjiga je tiskana u 300 primjeraka pa je prodana iste godine kada je tiskana.
No da li će biti i drugo izdanje, ne znam, jer mi je želja da izdam još fotomonografije Istanbula i Budimpešte.

  • Kako nas od nove 2015. godine deli nekoliko dana, recite nam koja su to mesta na planeti u kojima biste voleli da boravite, radite i izlažete naredne godine?

Što se izložbi tiče, lijepo je izlagati u zemljama gdje je fotografija već godinama priznata kao umjetnost i kao takva se izlaže i prodaje u galerijama. To su prije svega USA, Francuska, Njemacka, Engleska i sve više u fokus dolazi Kina. Kinezi su mi dva puta objavili portfolio i volio bih tamo imati i prvu izložbu. Od gradova spominjem Istanbul, inspirativan i motivirajući u svojim suprotnostima i sudarima novog i starog, grad koji ne spava, grad u kojem su motive birali mene a ne ja njih.

© Stanko Abadžič All Rights Reserved
© Stanko Abadžič All Rights Reserved

Hvala vam puno na ovom razgovoru i želimo vam srećnu, lepu i kreativnu 2015. godinu.

Podelite sa prijateljima
Nataša Pajović

Nataša Pajović