Amer Kapetanović – Sarajevo

Amer Kapetanović – Sarajevo

Nedavno se pojavio  muzički video spot Damira Imamovića „Sarajevo” kojim je Damir najavio novi album „Dvojka“. Album će se pojaviti 29. aprila a producirao ga je čuveni muzičar i producent Chris Eckman i izdaje ga Glitterbeat Records, izdavačka kuća koja već dve godine za redom dobija prestižnu nagradu WOMEX kao najbolji izdavač godine.

 Amer Kapetanović ( foto: Danka Kovačević)
Amer Kapetanović ( foto: Danka Kovačević)

Autor video spota je Amer Kapetanović, fotograf i videograf iz Sarajeva, jedan od najpoznatijih fotografa u BiH. Izlagao je na preko 130 izložbi u 15 zemalja sveta, za rad ”Venecijanska priča” 2006. godine dobio je nagradu ”Collegium Artisticum 2006”. Član je Asocijacije za umjetničku fotografiju u Bosni i Hercegovini (AUFBiH) gde ima zvanje Majstor fotografije. Učestvovao je na brojnim radionicama fotografije gde drži predavanja iz oblasti umetničke i komercijalne fotografije. Na nekoliko univerziteta u BiH bio je gost-predavač na katedrama umetnosti. Učestvovao je u osmišljavanju i produkciji kampanja UN WOMEN u oblasti prava žena. Iako se fotografijom bavi još od 2003. godine, Amer je jedan od onih fotografa koji neprekidno uče i usavršavaju svoje fotografsko umeće. Njegova radoznalost vodi ga u najrazličitije delove sveta da fotografiše a podjednako se dobro kreće u različitim oblastima fotografije bilo da je u pitanju dokumentarna fotografija i reportaže, kampanje koje radi kao što je kampanja za Unicef ili je u pitanju komercijalna fotografija. Podjednako dobro se snalazi i kao videograf  – upravo je objavljen spot Sarajevo koji je radio u saradnji sa Damirom Imamovićem, a koji nam je i bio povod za ovaj razgovor i da malo bolje upoznamo Amera Kapetanovića kao videografa, fotografa, aktivistu a nekada i kao glumca .

  • Pesma Sarajevo je ispevana sa velikom ljubavlju prema gradu ali u njoj ima i dosta kritičkog, Damir peva i o jednoj strani grada o kojoj se ne priča često, kako izgleda život u Sarajevu sada?

Evo danas je nedjelja, jutro, pijem kafu i krećem da pišem odgovore na Vaša pitanja a na portalima čitam da je sinoć u deset do devet u Sarajevu, u najprometnijoj pješačkoj ulici došlo do pucnjave u kojoj ima ranjenih. Ubice iz stranačkih fotelja dovršavaju proces tranzicije u kojoj će nekoliko porodica vladati Sarajevom a ovi ostali plaćati njihove bezobrazno skupe i razvratne hobije. Sarajevo je onima koji ga posjete divno ali ono moralno i na svaki drugi način propada. Za sve nas koji ga beskrajno volimo ono je kao vlastito dijete ovisno o heroinu. Za njega jeste i opet bi uradili sve ali gubite i vjeru i snagu. Ono moli da bude spašeno ali čelična šaka primitivizma je prejaka.

  • Koja je tvoja prva ideja bila kad si čuo pesmu, kakav si video želeo da napraviš?

Imali smo mi razne ideje  kako napraviti video. Neke od ideja su bile toliko apstraktne da smo ipak odlučili da video mora biti krajnje jednostavan a fokus na riječima i muzici. Mislim da je ova pjesma mogla biti pjevana svakom gradu bivše nam države. Svi oni imaju svoj divni šarm i volim biti u njima ali svaki je istovremeno i ono dijete na heroinu. Kadrovi u ovom videu pokazuju dimenzije otuđenja i licemjerja, stereotipa i predrasuda, laži i istine. Svako će reći onom drugom da ne vodi ispravan život dok na svoje prozore spušta i roletne i zavjese a pred prozorima mu guste krošnje drveća. Stanovi kao simboli mentalnih zatvora ali i ličnih prostranstava slobode su i jedina mjesta prave istine koju je tako teško prihvatiti.

10451025_756616641082520_6452885469150257099_n
Sarajevo © Amer Kapetanović

Sarajevo, podno Trebevića

u tebi je sinje more priča

u tebi su mnoge stare pjesme

o ljubavi što se pjevat ne sm´je

sve će tvoja djeca da odšute

tužne dane,sate i minute

učiće ih da mrze i truju

o daljini dalekoj da snuju

a kući se boje svoga praga

ko će znati ko je kakav straga

  • Iz stihova negde mogu da naslutim da i vi imate problem sa tim da mladi ljudi teže da napuste grad i zemlju?

Meni je ovih dana punih 43. Nisam baš toliko mlad ali sada odlazim i ja. Ipak, meni je lakše živjeti ovdje jer iza sebe ipak imam neko iskustvo, rad i rezultate ali osjećaj izgubljenosti koji imaju mladi u dvadesetim godinama života je zastrašujući. Sarajevo je još i dobro kako je u manjim sredinama. Ne pretpostavljam nego znam na konkretnim primjerima.

Meni je bilo teško kad su odlazili moji prijatelji a sada je teško mojim prijateljima koji ostaju jer odlazim ja.

  • Poznat si i po svom aktivizmu, i po tome što otvoreno pričaš o svim problemima marginalizovanih grupa, koliko hrabrosti je potrebno za to u Sarajevu? Da li imaš nekih problema zbog toga?

Ma briga nekoga ko šta priča, a pogotovo ja. Nisam ja nikakva javna i poznata ličnost pa da bi se moje mišljenje ticalo širokih narodnih masa. Ipak, roditelji su mi ugradili istančan osjećaj za pravdu i prezir ka nepravdi tako da u svom nekom domenu nemam nikakav problem iznijeti svoje mišljenje javno. Suštinski, niko me ne drži u šaci a sve što sam postigao sam postigao vlastitim radom. U tom smislu imam osjećaj potpune mentalne i fizičke slobode a to je jedna od najdragocjenijih stvari što čovjek może imati.

  • Damir Imamović i ti ostvarujete saradnju već dugi niz godina, radio si video spotove za njegove pesme “Hajrija” i “Kada moja mladost prođe”, kako ste se upoznali i krenuli da sarađujete?

Damira sam upoznao 2005. godine na njegovom prvom koncertu u Sarajevu. Nekoliko mjeseci kasnije sam ja imao svoju prvu samostalnu izložbu. Mogu slobodno reći da su njegova karijera muzičara i moja karijera fotografa zapravo vrlo slične i faze koje je prolazio on bi prije ili kasnije prolazio i ja. Uspjesi i porazi, usponi i padovi, konstantna želja za istraživanjem novog, stalno preispitivanje sebe, kreativne krize i procvati – sve je to potpuno isto. Sva ta saradnja je samo jedan mali dio velikog prijateljstva. 

Damir Imamović ( foto: Amer Kapetanović)
Damir Imamović ( foto: Amer Kapetanović)
  • Kao desetogodišnjak glumio si u sada već kultnom filmu Emira Kusturice Otac na službenom putu, ulogu dečaka Jože, najboljeg prijatelja glavnog junaka dobio si iako ti nisu verovali da imaš samo 10 godina, da li si želeo da postaneš glumac?

Pa meni je bila zabavna ideja da odem na audiciju da bih glumio u filmu. Nisam nikad maštao o tome da postanem glumac nego sam naprosto želio neko novo iskustvo. Nisam ja želio ni postati fotograf ali evo, povuklo me. Ipak, žao mi je što nisam nastavio sa glumom pa barem amaterski. Vjerujem da bi bilo jako zanimljivo. Svakako znam jako mnogo replika iz kultnih domaćih filmova i čini mi se da ih koristim svaki dan.

  • Kako je na tebe kao dete uticala ta saradnja sa Kusturicom i veliki uspeh tog filma?

Moram reći da mi je sve bilo toliko ogromno i veliko a pogotovo biti u filmu sa takvim velikanima kao što su Miki Manojlović, Mirjana Karanović, Pavle Vujisić, Mustafa Nadarević i drugi. Nas djecu su voljeli a mi bi smo pratili sve šta oni rade i upijali. Osjećao sam se kao dio jedne mnogo važne priče.

© Amer Kapetanović
© Amer Kapetanović
  •     2003 godine bio si turistički u Istambulu i kao i svaki turista oduševljeno fotografisao, tada si se u životu bavio informacionim tehnologijama, tokom šetnje Istambulom jedan turski par te zamolio da ih fotografišeš njihovim Nikonom 5700, tebi je ta fotografija toliko dobro izgledala da si poželeo takav aparat i evo nas danas imamo čast da razgovaramo sa vrhunskim profesionalim fotografom – izuzetno lepa priča. Koliko veruješ u to da nas profesije same nađu?

Eh, pa život je nepredvidiv i nikad ne znaš šta može donijeti. Ja sam nedavno napisao priču o ovom događaju i nazvao sam je «Skretničari sudbina». Za mene su to bili upravo ti ljudi koji su me zamolili da ih uslikam. Kasnije sam se vratio Istanbulu još desetak puta i napravio dvije izložbe vezane za taj, zaista fascinantan grad. Možda je potrebno samo malo radoznalosti a toga mi nikad nije nedostajalo. Fotografija i ja smo se pronašli i ja sam se zaljubio.

  • Kako je izgledao dalje taj proces  otkrivanja sveta fotografije? 

Baš o tome pričam na svojim predavanjima i radionicama. Ljude interesuje kako je to da od hobija napraviš karijeru. Mene je tih prvih godina baš privuklo to da pokušam zabilježiti svu ljepotu okoline. Fotografisao bih sve, od pejzaža, svježih kapi kiše na travki pa do životinja i ljudi. Istraživao sam osnovne principe fotografije i u tehničkom i u estetskom smislu i to mi je bilo kao neka vrsta izleta u paralelni svijet. Mnogo sam čitao i radio, uz to i kupovao raznu opremu i opet čitao, radio i eksperimantisao. Družio sam se sa ljudima koji su se na isti način posvetili otkrivanju fotografije i cijenio bih svaki savjet starijih i divio se njihovim radovima, maštajući da i ja jednom budem u stanju napraviti dobru fotografiju. Sad imam poprilično veliku biblioteku knjiga o fotografiji, što od onih koje se bave tehnikom ili različitim žanovima umjetničke i komercijalne fotografije pa sve do onih filozofskih koje ti slude mozak ali ga vremenom usmjere ka novim idejama i tumačenjima svijeta oko nas.

10388197_769204283157089_103497514948228890_n
© Amer Kapetanović
  • Savršeno se dobro snalaziš u različitim oblastima fotografije bilo da je u pitanju dokumentarna, komercijalna …to je prava retkost, da li imaš neku oblast koja ti je ipak najomiljenija?

Ne znam da li su ljudi koji specijaliziraju samo jedan žanr u fotografiji pametiniji od mene ili ne ali mene radoznalost tjera da probam sve a upornost da to uradim najbolje što mogu i znam. Ipak, ono što me najviše inspiriše jesu putovanja gdje kroz fotografiju upoznajem nove svjetove i preispitujem svoj vlastiti. Na mojim fotografijama su najčešće ljudi a bez njih su mi fotografije nekako bez života.

 © Amer Kapetanović
© Amer Kapetanović
  • Imaš nekoliko serijala fotografija Meanwhile in India, Sri Lanka, Paris, Goteborg… koliko te ta putovanja promene, koliko deluju na tebe i kao ličnost i kao fotografa? 

Kad bih mogao, ja bih uvijek bio na putovanju. Hodajući po ulicama, ja imam jaku želju da vidim šta je u slijedećoj ulici, pa onoj iza nje i sve tako. Ne može se ni toliko jednostavno objasniti ni pojednostaviti taj nagon ka otkrivanju novog. Ponekad mi se čini da tragam za onom jednom fotografijom koja će biti baš ta koja će objasniti sve – i zašto ja to sve radim i dati odgovor na sva životna pitanja. Iako znam da ona ne postoji, samo ideja mi se jako sviđa. U tom procesu potrage za «konačnom fotografijom» ja, valjda, odgovaram sebi na mnoga pitanja, učim nove stvari o svijetu i sebi i zaista to osjeća kao spajanje velike slagalice. Evo, priznam, fotografija me promijenila u smislu da jasnije vidim stvari koje se dešavaju oko mene, da razmišljam više nego ikada.

  • Da li imaš uzore i ko su tvoji omiljeni fotografi?

Mnogo ih je koji bi bili uzori ali izdvojiću dva. Jedan je Henri Cartier-Bresson, čovjek koji je čitav svoj život lutao, posmatrao život i fotografisao ga u ključnim trenucima a drugi je Sebastiao Salgado koji je, za mene, sinonim potpunog životnog posvećenja fotografiji kako bi spasao dio svijeta u kom je odrastao a čovječanstvu pokazao koliko je današnji čovjek zapravo – đubre. Njegov zadni projekt Genesis to najbolje pokazuje.

12310585_901137519963764_870464298901328880_n
© Amer Kapetanović
  • Koji danas aparat koristiš ?

Imam ih nekoliko, različitih su proizvođača i svaki koristim za ono u čemu je najbolji.

Dobro je imati prefesionalnu opremu za profesionalan rad ali važnije je ono što je u nama.

  • Držiš često predavanja iz oblasti fotografije, a radiš i sa decom, šta je ono najvažnije što želiš da im preneseš i da ih naučiš?

Upravo ono što navodim u prethodnom odgovoru – važno je ono što je u nama. Mi pravimo fotografiju a aparat je samo alatka. Kada radim sa djecom pokušavam im objasniti da fotografije nije razglednica nego način kako da ispoljimo ono što osjećamo. Kako da fotografijom kažemo onih hiljadu riječi što joj se spočitavaju. Zamislite da nemate sposobnost govora ili npr. pisanja – kako bi ste fotografijom rekli neke od najjednostavnijih rečenica ili pak, da ne možete plakati – objaśnili svoju neizrecivu tugu? Fotografija sama po sebi mora tjerati na razmišljanje – još onda dok nije nastala a pogotovo kad dobija novi život u očima posmatrača. 

  • Da li imaš neki projekat kao fotograf ili videograf koji je tvoj životni san?

I projekt i san je da nastavim raditi, napredovati, učiti nove stvari u životu, biti sretan i činiti svije bližnje sretnim. Meni dovoljno 😉

Hvala ti puno na ovom razgovoru i želim ti puno uspeha u radu i sreće u svemu 🙂 

Hvala puno na predobrim pitanjima 😉 Također, želim puno uspjeha, sreće, zdravlja i ljubavi 😉

11987192_865130456897804_8936614562479416420_n
© Amer Kapetanović
Podelite sa prijateljima
Nataša Pajović

Nataša Pajović