Jure Divić – Hroničar malog velikog grada

Jureta Divića srela sam prvi put 2013. godine u Kotezima, u Vrgorcu, gde smo zajedno nastupali na memorijalu našem prijatelju Ivici Stankoviću. Nisam znala puno o njemu iako je Ivica često spominjao Juretovu grupu Lightfire. Na mene je isprva ostavio utisak duhovitog, potpuno nenametljivog, a opet veoma prisutnog čoveka, živih i radoznalih očiju. Iz neobaveznog razgovora saznala sam da je otac tri deteta, da voli Novi Sad, da je nekada davno objavljivao u Poljima, kao i to da je živeo na Novom Zelandu i da ga njegovi sugrađani zbog toga ponekad zovu Kivi. Poput svih Vrgorčana koje sam tada upoznala, i Jure je bio čovek široke duše, meni veoma blizak, kao neko koga zapravo odavno poznajem. Kada je sutradan, poput dobrog domaćina, sa svojom suprugom došao u kafe Korzo da se pozdravi s nama, saznala sam da je Jure, osim što se bavi muzikom i književnošću, profesionalni novinar i  fotograf.

Čitajući kasnije njegove satirične i gorko-humoristične priče, još bolje sam razumela narav i osetila prirodu tamošnjih ljudi. A njegova službena biografija kaže da je pobrao niz nagrada za fotografiju, da ga je američki Photographer’s Forum uvrstio u katalog najboljih fotografa na svetu 2000. godine, da je objavio četiri knjige proze, i da je kao novinar godinama pisao za niz hrvatskih novina. Pronicljiv i vispren kakav jeste, podjednako dobro fokusira cilj i perom i objektivom, poput nekog živog skenera i notara ljudskih naravi kakvih je u našoj sredini uvek bilo i kakvih nam uvek treba. Ovaj razgovor otkrio mi je još ponešto o njemu…

•   Rodio si se u Takapuni na Novom Zelandu. Kada si se doselio u Hrvatsku i kako je ta promena uticala na tvoje detinjstvo? Jesi li bio autsajder? Po nadimku si svakako bio drugačiji…

Moji roditelji nošeni nostalgijom su se odlučili vratiti u rodni kraj kada sam ja bio prvi razred osnovne škole. U nekim stvarima sam doista bio autsajder, kao primjer navodim da uopće nisam znao pravila nogometa do trećeg osnovne, pa su mi se svi smijali. No, najveći hendikep je bio što nisam znao jezik, a u to vrijeme u Vrgorcu nitko nije znao engleski. I zato sam bio drugačiji, i tako je ostalo do dana danas, drugačiji sam iz mnogo razloga i da se primjetiti da nisam kao ostali.

•  Kako pamtiš Novi Zeland? Jesi li ti uopšte ikada video kivija? Da li je ta egzotična zemlja uticala na tvoju fotografsku estetiku?

Novi Zeland u mojim uspomenama je ljep, i većina slika vezanih za moj rodni kraj su slike sretnog djetinjstva. Kivija sam vidio, no nisam znao da je nešto posebno, kao dijete sam mislio da ga ima svugdje, tek kasnije sam saznao da je endem Novog Zelanda. Ta ezgotična zemlja u mnogočemu je utjecala na mene i u puno stvari me odredila tako na moj pogled na fotografiju. Na moju fotografsku estetiku, kako i na književnost najviše je utjecala moja radoznalost, maštovitost i ta situacija da sam na svijet gledao iz drugog kuta od mojih vršnjaka, jer sam došao iz nekog drugog svijeta i morao se uklopiti u novu sredinu koju baš i nisam razumio, pa sam morao istraživati i tragati do nekih odgovora i saznanja.

•   Znam da si pravio izložbe sa motivom ljudskog lica pred mikrofonom – uglavnom pevača. Šta su ti te fotografije otkrile? Da li ti je poznat Švajcarac Lavater i njegova fiziognomika iz 18. veka ili su ti bliži istočnjaci sa čitanjem karaktera pomoću crta lica?

Izložba rock portreta koju sam imao u nekoliko gradova uglavnom je moj pokušaj da prikažem žestinu rock n rolla, taj napor na licu pjevača u trenutku dok vrišti iz sve snage ili jednostavno prenosi svoju energiju u text koji udahnjuje u mikrofon. Portrete proučavam od davnih dana, i nekako sam skloniji zapadnjačkim metodama, jer je zapad više utjecao na mene nego istok, iako imaju neke nijanse istoka koje naprosto obožavam. Volim pjevače koji pjevaju onako namršteni, s vidljivim žilama na vratu, znojnog čela, uvjerljivi su. Čopor je jedan od tih, na njegovom licu se vidi da je istinski u tome, da vjeruje u ono što pjeva, da živi svoj text.

•  Živiš u Vrgorcu, malom gradu velikih ljudi. Jedan veliki pesnik rodio se tu, jedan svetski putnik je iz vašeg kraja, a lično sam poznavala i jednog malog velikog čoveka koji je Vrgorcu poklonio prelep muzički festival. Pričaj nam o njima…

U Vrgorcu se rodio najveći hrvatski pjesnik Tin Ujević. Mnogi kažu da ne bi bio tako velik da se nije rodio tu, ja se s tim slažem. Mislim da mu je Vrgorac dao tu kozmopolitsku crtu. Ima nešto u tom sazviježđu nad Tinovim gradom.

U Vrgorcu, točnije selu Stilja pored Vrgorca, rodio se i Mate Šimunović, poznatiji kao Mate Svjetski, čovjek koji je krenio pješice putovati svijetom 1928. godine i putovao 19 godina, napravio 360.000 kilometara i obišao 70 zemalja, i najveći je svjetski putnik svih vremena. Nedavno je izišla knjiga o njemu kao najvećem globtroteru svih vremena, koji je pored 70 zemalja obišao i oko 1.000 otočića u Indijskom i Tihom oceanu, susreo se sa svim vođama tog vremena, o čemu svjedoče brojni isječci iz novina i njegov dnevnik i fotografije s putovanja.

Ivica Stanković-Begin, koji je osmislio i vodio Kotezi music festival bio je moj prijatelj i prijatelj cijelog našeg kozmosa, koji je nažalost preminuo prije dvije godine u 38. godini života od nekakvog gadnog karcinoma crijeva i jako nam nedostaje, kao čovjek, istomišljenik i jedan od onih s kojim smo spajali svijetove, tako da sam i ja zahvaljujući njegovim putovanjima tragom muzike upoznao mnoge divne ljude koje spaja muzika i poezija, među njima i tebe i svu vašu ekipu, koju danas doživljavam kao svoju, kao prijatelje kojima su moja vrata uvijek otvorena i kao prijatelje kod kojih su meni sva vrata otvorena. Mi smo nastavili muzička druženja u Kotezima i nastojati ćemo njemu u čast svirati svake godine i družiti se kao da je on tu.

•  Čujem, imate i nindže. Vrgorske. Čine dobra dela bez ikakvog povoda. Reci nam nešto o njima… ako smeš.

Tin Ujević je rekao da se pametni ljudi i lijepe žene rađaju uvijek na istom mjestu, a ja mislim da se i dobri ljudi rađaju na istom mjestu, pa smo mi tako dobili i Vrgorske nindže. To je skupina mladih ljudi, koji anonimno čine dobra djela, nose hranu i piće, poklone tokom noći siromašnim ljudima na kućni prag, ljudima koji su ostali bez posla, obiteljima koji imaju ozbiljnu bolest u kući itd, pomažu ih svojim noćnim akcijama, krijući identitet, ne žele da se sazna tko su oni, žele biti anonimni dobrotvori, činiti dobra djela, a da za to nemaju nikakvu slavu niti nadoknadu, s ciljem da potaknu druge ljude da se pomažu između sebe. Da potaknu ljude na razmišljanje da je dobro činiti dobro, a za to ne tražiti ništa zauzvrat. Ove godine su u nekoliko puta nominirani za razne nagrade za humanitarce godine i sl. Oni su odbili primiti bilo kakvu nagradu i pojaviti se bilo gdje u javnosti. Ja ih osobno poznam i mislim da su duša ovoga grada.

•  Grad je kao stvoren za priče. Znam da si pripovedač, novinar i fotograf. Da li samo posmatraš i beležiš, ili si i sam akter u tim pričama?

Svakako, i bilježim i akter sam i posmatrač kroz objektiv. Uglavnom, kao mlad sam odlučio da ću biti pisac i na tom putu sam cijeli svoj vijek. Ubjeđen sam da je moje poslanje na zemlji da pišem, i jednostavno pišem. Svaki dan. Apsolutno svaki. Pišem za novine, pa je djelom i posao, ali uglavnom sam u književnom svijetu i evo objavio sam pet knjiga, uglavnom kratkih priča. Trenutno mi se priče prevode na češki i nova knjiga će mi biti objavljena u Češkoj.

•  Još jedna specifičnost u Vrgorcu jeste najdugovečniji pank bend bez ijednog službenog izdanja. Poznaješ li te momke?

Lightfire je moj bend koji egzistira više od 30 godina. To je u stvari rock bend iako su moja energija i moja svirka, textovi više punk nego rock.

•  Kako je bilo svirati pank u Vrgorcu? Jesu li vas gledali kao čudake? Čini mi se da su tvoji stihovi i danas vrlo aktuelni…

Ja sam na Novom Zelandu živio u crnačkoj radničkoj četvrti, u Vrgorcu također živim u radničkom kvartu, dijete sam iz radničke obitelji i moje okruženje je izrodilo i moj zvuk, a ponajviše moje textove koji su socijalni, životni i buntovni. Iako moram naglasiti da je Lightfire poznat i po ljubavnim pjesmama, koje su nekako ostale u sjeni ovih socijalnih i političkih. Neke koje sam napisao prije dvadeset godina kao npr. „Grad Vrgorac“ danas se smatraju himnom Vrgorca. Sve je isto sve godine. Mene raduje što svi znaju moje stihove, što na koncertima vidim da djeca nekih ljudi koji su bili fanovi Lightfirea znaju textove isto kako i njihovi roditelji. Ponekad smo bili čudaci, al moram priznat da smo uvijek imali simpatije šire javnosti. Na to je utjecao čitav niz faktora, a jedan od meni zanimljivijih jest taj, da sam ja jedini u bendu radničko djete, a svi ostali muzičari u bendu su direktorska djeca. Uglavnom djeca direktora iz onog sistema.

•  Roditelj si. Prepoznaješ li svoje talente kod dece?

Imam sina od 12 godina koji pohađa muzičku školu, svira klasičnu gitaru i ove godine je svirao s nama na koncertu u Kotezima. Time se ostvario jedan moj san, da sa sinom sviram zajedno na stejđu. Primjećujem umjetničke talente kod djece, neizbježno je da imaju muzički talenat i streme tom svijetu,  jer mi je supruga bivša rock pjevačica koja danas pjeva u klapi Goromita. Kad mi je sin krenio u glazbenoj školi svirati gitaru, frendovi su smislili vic: – Šta se rodi kad loš basista oženi dobru pjevačicu? – Gitarista.

•  Odlikuju te oštro oko i britak jezik. Ima li nešto u životu što si prevideo i prećutao? Da li su te oko i jezik ikada izdali?

Oštar i britak uvijek, kritičan prema društvu i sistemu, ne mogu izdržati da ne ukažem na neke stvari koje nam otežavaju život. To zna imati i posljedice. Eto, nalazim se u Bijeloj knjizi napada na hrvatske novinare 1990–2011. Dva puta sam fizički napadnut zbog svojih tekstova. Ali više ljudi me percipira kao pisca, pjesnika, nego novinara, iako za novine pišem 27 godina. Puno lijepih stvari i trenutaka sam proživio zahvaljujući svojim rečenicama. Zbog toga sam neizmjerno sretan.  Dok budem postojao, pisat ću. I znam, slutim da će me netko nasljediti.

Pitanja je, naravno, moglo biti još. Za sada, ovoliko. Odavde gledajući, bilo bi lepo kada bi putujuća izložba rok portreta Jureta Divića došla i kod nas, recimo, baš u Novi Sad u kojem je on kao mlad pisac objavljivao, baš u grad u kojem se održava Poezika…