Damir Imamović ‒ U sevdahu je važno pronaći svoj put

Damir Imamović ‒ U sevdahu je važno pronaći svoj put

Na festivalu POEZIKA 2014. godine dogodio se opčinjujuć samostalni nastup Damira Imamovića, koji je pokazao da je Damirovo muzičko putovanje sve opsežnije i uzbudljivije. Od njegovog junskog nastupa na drugoj Poezici, ovaj vrhunski talentovani izvođač, kantautor, istraživač, pedagog, pisac, urednik radijskih emisija, producent, promoter i muzički inovator iz Sarajeva organizovao je izložbu Sevdah – The Art of Freedom, i objavio novi album Dvojka (takođe kao LP, prvi vinil sa sevdalinkama od raspada Jugoslavije) za renomiranu world music etiketu Glitterbeat, koji je širom sveta ovenčan pohvalama. Takođe, pre nekoliko meseci objavio je knjigu Sevdah – muzičko putovanje kroz tri stoljeća, u kojoj stručno a jednostavno analizira istoriju sevdaha kao poetičkog, muzičkog, političkog, estetičkog i sociološkog fenomena. Svoju knjigu zaključuje rečima koje izmiruju ideologije prošlosti i pozivaju na otvorenu, inkluzivnu, slobodnu budućnost sevdaha.

„Za njegovo (sevdah – nap.K.J.) dalje izrastanje prijeko je potreban odnos prema budućnosti. Nažalost konzervativci su nas dobro istrenirali da o tradiciji mislimo samo iz perspektive žalovanja za prošlošću pa nam sintagma ’budućnost sevdaha’ zvuči neobično. A ako izvodite sevdah i mislite da se u njemu nema ništa bitno novo reći, onda ste unaprijed mrtvi.”

Damir je bez sumnje najprobitačniji i najsnažniji glas nove generacije sevdaha.

Bilo je veliko zadovoljstvo razgovarati s njim neposredno pred drugi deo njegove jesenje evropske turneje koja će njega i njegov Sevdah Takht sastav (Damir imamović – tambura, glas; Ivana Đurić – violina, Nenad Kovačić – perkusije, Ivan Mihajlović – električni bas) odvesti u Sloveniju, Švajcarsku i Belgiju.

Ovaj intervju je u neznatno izmenjenoj verziji prethodno objavljen u slovenačkom onlajn magazine Nova Muska, 27. septembra 2016.

 

  • Čini se da kada se govori o Damiru Imamoviću, naročito na prostoru nekadašnje Jugoslavije, u osnovi niko ne propusti priliku da pomene tvoj muzički pedigre – unuk Zaima, sin Nedžada Imamovića. Neko bi rekao da ti je sevdah bukvalno u krvi, da je znanje o sevdahu nasledno, da se kao u dobra stara vremena spontano prenosi s kolena na koleno.

 

Mnoštvo je stvari u koje si bačen rođenjem i ne možeš ih birati: porodicu, genetiku, socijalni kontekst. Uvijek mi je bilo nekako banalno jahati na tome. Pogotovo jer živimo u vrijeme povampirenja rodovskih odnosa u kojima porijeklo postaje važnije od rada. A ja vjerujem u rad. Drugim riječima, ono „ko si” ne svodi se samo na porijeklo nego na ono „šta si ti od toga napravio”. Nažalost, mnogi iz razloga vlastite površnosti očekuju da ja glumim Zaima ili Nedžada i onda ostanu razočarani kada vide da to nije slučaj. Iz samo njima poznatih razloga, postoje ljudi koji mi zamjeraju što „nisam kao dedo” ne pomišljajući da moja namjera nikada nije ni bila „biti kao dedo”. Ono važno u sevdahu je pronaći svoj put a ne imitirati nekoga.

Foto: Andrew Cronshaw
Foto: Andrew Cronshaw

 

  • Kako te je i kada sevdah zaista zaokupio? Nije u pitanju pusta melanholija ili crna žuč ili kakav  nasledni sevdah DNK uticaj, zar ne?

 

Ne mogu tačno identificirati moment kada me je sevdah „uhvatio”. Neke za mene ključne stvari desile su se između 2002. i 2004. godine. Tada sam uvidio da je sevdah izuzetno umjetnički, intelektualno, ali politički potentan žanr i da bi bavljenje njim moglo zadovoljiti moje različite potrebe. Naravno, sve to krenulo je ne ovako promišljeno, ali danas ispada da je bilo tako.

 

  • Koje je poreklo tvoje fasciniranosti sevdalinkama kojima si se tako posvećeno bavio, koje si izvodio, o kojima si pisao, u čitavom moru zabluda, predrasuda, ideologija i mitova koji se za njih vežu? Kako se s njima nosiš? Levi-Stros je jednom napisao da mitovi uvek stimulišu razmišljanje…

 

Pa da, mitovi daju oblik mišljenju bilo da ih pokušavaš mišljenjem opravdati ili ih pokušavaš kritički sagledati. Iskreno sam uvjeren da se u ovom prvom slučaju ne može daleko dobaciti, bar ne dalje od papagajskog ponavljanja fraza koje ništa ne znače („izvorno”, „narodno”…).

Mislim da je demitologizacija najvažniji proces u sevdahu danas.

 U knjizi koju sam nedavno objavio nazvao sam to građenjem novog znanja o sevdahu. To znanje bilo bi specifično „sevdalijsko znanje o sevdahu” i uključivalo bi mnoštvo perspektiva, podataka, zanatskih i umjetničkih postupaka. Mislim da bi takav jedan proces mogao emancipirati ne samo pojedince i pojedinke koji se sevdahom bave ili ga vole, nego i sam žanr kao cjelinu.

 

  • Mlada, posleratna generacija izvođača sevdaha ponudila je nove perspektive i nove načine izvođenja tradicionalnog nasleđa – stilski, estetski, naučno, sociološki…šta je za tebe najvažnije pitanje koje sevdah i sevdalinke postavljaju?

 

Mnogo je važnih pitanja, ja čak i ne vjerujem da je sevdah umjetnost „jednog osjećaja” (tuge, melanholije, ljubavi) nego mislim da sve više stasava u zreo žanr koji se u stanju nositi sa mnoštvom tema. Priča o ratu i identitarnoj pogođenosti jedna je od najvažnijih priča. Muzika je uvijek o identitetu, o njegovom pronalaženju i gubljenju, prisvajanju i odbijanju.

 

  • U kontekstu bosanskog protesta protiv korupcije i siromaštva pre nekoliko godina – kako vidiš ulogu sevdalinke? Kakvu vrstu slobode sevdah može da ponudi?

 

Vjerujem da tradicija kao takva ne postoji. Nije sve što se desilo u prošlosti tradicija samim time što je zapamćeno. Tradicija se gradi u odnosu prema prošlosti i mi smo ti koji biramo šta će nam iz te tradicije biti važno. Nekome je sevdah pjesma koja slavi patrijarhalno društvo, meni je sevdah u tom pogledu upravo suprotno: pjesma koja neprestano iznosi na vidjelo opresiju patrijarhata nad svima uključenim u priču – ženama, muškarcima, djecom… Zbog toga je moje potenciranje ideje slobode ili emancipacije valjda došlo iz uvjerenja da sevdah može biti aktuelan i savremen, ali istovremeno ne bježati od identitarne vjetrometine sa kojom se kao društva vrlo teško nosimo.

 

  • Tvoj novi album Dvojka (šesti po redu, ako ne grešim), koji je producirao Chris Eckman, a objavila izdavačka kuća Glitterbeat, zvuči drugačije od svojih prethodnika. Čini se da si na ranijim albumima više eksperimentisao sa improvizovanom džez estetikom, dok Dvojka ima pitomiju, uslovno tradicionalniju strukturu. Ima li to veze s novim instrumentom koji sviraš na ploči, s tamburom? Jesi li se za nju opredelio pre snimanja albuma ili tokom rada na izdanju?

 

Pomirio sam se s tim da u mom radu postoji nekoliko tendencija: jedna vrlo komunikativna, druga prilično nekomunikativna, treća inovatorska, četvrta vrlo tradicionalna. One za različitu publiku različito rade, a nije ni čudo da nakon značajnog broja izdanja u relativno kratkom vremenu neke od njih preovladaju. Dvojka je nastajala malo duže nego drugi albumi, bila je bolje pripremana i po prvi put sam radio s ozbiljnim producentom koji nam je pomogao da cijelu stvar promislimo.

 

  • Šta je Ivana Đurić – jedino žensko prisustvo u tvom sastavu –  donela i kako je doprinela celini?

 

Ivana je u cijelu priču ušla prošle godine, možda nepunu godinu prije snimanja albuma, i donijela paralelno i jedan tradicionalni zvuk i začudnost vrlo individualnog pristupa violini.

Sevdah Tahkt
Sevdah Tahkt

 

  • Pošto dva člana benda nisu iz Bosne i Hercegovine (basista Ivan Mihajlović je poznati beogradski muzičar – Naked, SviNaPod, Menson Benson, Plava kuća…), praktično se skupljate samo pred početak turneje da vežbate. Preporučuješ li takav vid saradnje i drugim bendovima?

 

Za naš način rada, ne znam da li bih ga mogao preporučiti. Činjenica je da su probe najbolje kada smo svi tu radi proba, a često to kada svi živimo u istom gradu nije tako: svako negdje žuri. Kada se skupimo pred turneju ili bilo kojim povodom, radimo nekoliko dana i svi smo potpuno u tome. Koncentracija je, vjerujem, važnija od bilo čega.

 

  • Počeo si da pišeš svoje autorske sevdalinke, a isto čine i drugi mladi izvođači sevdaha. Šta ti je bitno kada pišeš nove sevdalinke?

 

Pjesme koje pišem (i tekst i muziku i aranžmane) na neki čudan način upisujem u tradiciju sevdaha i siguran sam da mnogi ljudi koji nisu navikli na bilo kakve pomake unutar tradicije to neće shvatiti. Da li će one zaista nekada postati sevdalinkama, to je nešto na šta će odgovor dati vrijeme. Ja ću sigurno nastaviti baviti se pisanjem. Nema tu neke namjere: jednostavno se pjesme pojavljuju.

 

  • Nedavno  si objavio malu crnu knjigu s logom koji me podseća na omote albuma nekih gotskih metal sastava. Knjiga se zove Sevdah – Muzičko putovanje kroz tri stoljeća. Kakve utiske dobijaš iz tvoje zemlje, gde mnogo ljudi ima tvrda mišljenja o tome šta sevdah jeste.

Što se tiče knjige, reakcije koje dobijam od stručne i prijateljski naklonjene javnosti su predivne. Mislim da je ovakva knjiga koja govori razvojnom putu sevdaha kao umjetnosti i ne pokušava da nekome proda svoj ideološki pogled na svijet (mada je, vjerujem, jasno iz kojeg ugla dolazim), dočekana kao ispunjenje jedne nasušne potrebe. Ipak, još uvijek je taj prijem „privatan” (bar kada je BiH u pitanju) i nekih ozbiljnijih tekstova, analiza, kritika (pozitivnih ili negativnih) još uvijek nema.

 

Damir Imamović Sevdah Tahkt
Damir Imamović Sevdah Tahkt
  • Huffington Post nazvao te je Kraljem sevdaha Koliko ti prijaju takve titule? Šta je za tebe najvažnija poruka koji sevdah nosi?

 

Za titule tipa kralj, stvarno nikada nisam volio da me tako predstavljaju. Jasno mi je da ponekada novinari moraju dramatizovati stvari da bi privukli pažnju, ali kralj ne bih volio biti. To je mukotrpan i dosadan posao: protokolarnosti, ubiranje poreza, održavanje statusa quo ili mira u kući. Mene to nikada nije interesovalo. Sva moja strast za sevdahom dolazi iz manjinskih priča koje traže svoje mjesto pod suncem. Osim toga, muzika je umjetnost a ne sport, pa se tu glavno takmičenje ne odvija između umjetnika međusobno nego između umjetnika i materijala. Samim time, nema glavnog, nema kralja.

 

Katarina Juvančič

Podelite sa prijateljima
Katarina Juvančič

Katarina Juvančič