Nina Romić – večno traženje kao jedini put

Nina Romić u mnogo čemu je simbol novog kantautorskog naraštaja koji se proteklih godina afirmisao na ovdašnjem kulturnom prostoru. Učestvovala je u formiranju Novih Odmetnika, regionalne muzičke gerile, umrežila se i povezala sa srodnim sastavima i autorima, u Zagrebu je pokrenula nekoliko koncertnih programa kao podsticaj kantautorima koji do tada nisu imali ni gde, ni pred kim da nastupe, objavila je tri vredna studijska albuma i naposletku ‒ održala je niz koncerata u mnogim gradovima, bilo samostalno, bilo s bendom. Njen muzički i ljudski magnetizam privukao je publiku, koliko i medije. Za naš magazin, otvorenog srca, hrvatska kantautorka govori o svojim muzičkim povojima, stvaralačkim prijateljstvima, detinjstvu, omiljenoj ploči, muzičkoj kritici, festivalu Poezika, o radu s ljudima, i o nekim drugim stvarima koje njenom životu daju autentičnu boju…

Snimila si tri odlična studijska albuma i danas važiš za jednu od najboljih kantautorki u Hrvatskoj i u susednim zemljama. Hajde da se vratimo na početke, pre službenih izdavača, medijske pažnje, spotova i koncerata, kada si svoje prve verzije pesama stidljivo podizala na društvenu mrežu MySpace. Bilo je to romantično vreme umetnosti iz sobičaka i prepoznavanja sa srodnim autorima, koji su se takođe, neusiljeno, javljali iz svojih malih privatnih prostora. Kakvo osećanje nosiš iz tog doba? Šta si izgubila, a šta dobila prirodnim stupanjem na veću pozornicu?

Mislim da si sažeo sve u jednoj riječi, to je za mene bilo romantično doba i svaki put kada se prisjetim tih vremena, toplina mi ugrije srce. To su bili počeci, nisam znala šta i na koji način raditi, no intuitivno sam zatvorenih očiju lagano i lagano napredovala. To je bio neki novi Svemir, za mene se otvorila jedna sasvim nova dimenzija života. I svi ti ljudi koji su postojali tamo negdje kilometrima daleko, sa kojima sam dijelila isti senzibilitet…Doba otkrivanja.
Mislim da nisam puno toga izgubila, no mogu reći da sam puno toga dobila. Prirodan rast, iskustvo, nova saznanja, novi prijatelji, cijelo putovanje; sve je to jedna predivna priča.

• S dubrovačkim sastavom Izae objavila si izuzetan EP album. Reci nešto o toj saradnji. Pojedini ljubitelji tvoje muzike, koji te prate od početaka, drže da niko nije osetio tvoje pesme tako duboko, niti je našao toliko dobar okvir za njih, kao što je to učinio ovaj zatajni muzički kolektiv.

Imala sam sreće susresti se sa njima na samim počecima. Malo tko zna da je moje prvo izdanje izašlo 2006. kao EP, i sve zahvaljujući njima. Kada sam krajem 2005. godine svoje snimke iz sobe okačila na stranicu Earbugs, nedugo nakon toga mi se javio Adem sa idejom da dođem to ljeto k njima u Dubrovnik i da snimimo par pjesama. To je bilo predivno iskustvo za mene, tada sam prvi put čula kako moje pjesme zvuče uz druge glazbenike, i možda je to bio trenutak kada sam shvatila da na sceni i u glazbi ne želim biti sama. Da želim svoje pjesme svirati zajedno sa drugima. Izae su fenomen na našoj sceni, imaju nekoliko albuma, i svaki od njih je carstvo fragilne ljepote i neslućenih muzičkih planina za sve oni koji ih prvi put čuju. Za one koji znaju za Izae, svjesni su da se tu radi o pravom muzičkom dragulju. Sretna sam što su bili dio moje glazbene priče.

• Od društvenih mreža i virtuelnih susreta, do pravog, proživljenog prijateljstva i zajedničkih iskustava. Pripadaš Novim Odmetnicima. Kada danas pogledaš u sastav ovog kolektiva i muzičke daljine koje su svi ponaosob domašili u nepunih pet godina, šta vidiš?

Osjećam ponos, osjećam sreću, osjećam nevidljive niti koje nas vežu bez obzira na imaginarne granice i daljine koje nas dijele. Toliko emocija, toliko topline, toliko tuge zbog preranog odlaska našeg Ivice koji je sve to pokrenuo, toliko svega… Ono što osjećam puno je veće od ovih riječi koje imam u sebi trenutno. Priča sa Novim Odmetnicima je nešto posebno jer svi koji su u tome, a ima nas sada već mnogo, imaju jednu crtu senzibilnosti i shvaćanja glazbe koju i ja osjećam bliskom. To je kolektiv pozitivnih misli i ljubavi, i jedva čekam kada ćemo se ponovno sresti.

• Tvoj otac bavio se muzikom u mladosti. Majka je pisala poeziju. Formirala si se u kreativnoj porodičnoj sredini. Nije pravilo, ali da li ti je pomoglo u opredeljenju za umetnički put?

Sigurno je puno utjecalo na mene. Kada netko raste u takvom okruženju, osjetila za umjetnost svakako bivaju izoštrenija. Glazba sa ploča, dostupnost gitare je nešto što je bilo tu, i mogla sam se poslužiti u svakom trenu. Nisam se opirala tome, to je valjda za mene bila najprirodnija stvar.

• Voliš da ističeš koliko ti znači album Desire Boba Dilana. U odnosu na ostatak Dilanove bogate diskografije, šta ovu ploču čini toliko posebnom? Koji deo sebe si prepoznala u njegovim pesmama?

Ova ploča je bila za mene otkriće. Kad sam čula pjesmu Hurricane, za mene više ništa nije bilo isto. Jako me pogodila. Cijeli album zapravo. Ne znam po čemu je posebniji od ostalih, možda taj poseban magični zvuk, možda sam ga čula u pravi čas, ili ga romantično vežem uz vrijeme ljetnih praznika u Ruminu, dalmatinskom selu kod bake, gdje bih uzela deku, walkmen i tu kazetu i otišla duboko u šumu slušati ju zatvorenih očiju… ne znam doista. No ta ploča je za mene posebna, i osjećam neobjašnjivu povezanost sa tim pjesmama.

• Nisi se samo bavila sobom i svojom karijerom u proteklim godinama. Odlučila si da u Zagrebu budeš promoter mladih, nedovoljno poznatih autora, okupila si ih na koncertima koje si samoinicijativno organizovala, i koliko je bilo u tvojoj moći – usmeravala si medijsku lupu na njih. Da li je to neko ranije učinio za tebe? Da li ti je neko odškrinuo vrata kada si počinjala da se baviš muzikom? Mudri ljudi kažu da se usluga najbolje vraća ako pomogneš nekom trećem.

Krenulo je zapravo sa inicijativom da za nekolicinu kantautora, među kojima sam i ja bila, na neki način stvorimo priliku, ambijent, publiku… Nije bilo mjesta gdje smo mogli na dostojan način izvoditi svoju glazbu. Tako sam organizirala i prve Kantautorske večeri u MMC Kopriva 2007. i ta ideja se razvila kroz mnoge druge programe kasnije. Sada vodim Začaranu Močvaru koja je idealan program za sve mlade glazbenike, kojima treba poticaj za dalje i publika koja će doista poslušati ono što imaju za reći. Mislim da je to jako bitno i da može ponekad i odrediti smjer daljnjeg djelovanja mladog muzičara. Srela sam nekoliko ljudi koji su mi pomogli, opet bih spomenula ekipu iz Earbugsa koji su mi organizirali prva dva koncerta u Spunku. Da nije bilo njih, vjerojatno bih duže oklijevala prije nego bih se ohrabrila za prvi nastup. Oni su mi bili najveća podrška i zahvalna sam im. Također, kasnije sam srela i Dunju Knebl koja je pravi primjer kako biti nesebičan i otvoren, kako pružiti ruku i pomoći. To je potrebno u današnjem svijetu kada vlada distanciranost, zatvorenost, nepovjerljivost; tu ne pričam samo o ljudima, nego i o medijima i svim mehanizmima oko nas. Osjećam da na principu potpore i scena diše. Bez potpore, ovoga svega ne bi ni bilo. Drago mi je da mogu biti dijelom scene i na ovaj način, savjetom, organizacijom koncerta, i širenjem glasa o dobroj muzici.

• Sarađivala si s muzičarima različitih senzibiliteta, i pojedinci su neko vreme bili u tvom pratećem bendu. Zadržavali bi se i odlazili potom dalje, svako za svojom zvezdom. Sada imaš sastav kojim si zadovoljna i stiče se utisak da si pronašla jednu vrstu stabilnosti. Uplovila si u mirnu luku. Međutim, sklona si i sama promenama i istraživanju i čini se da ne voliš predvidljivost. Koliko ti je teško, a ujedno izazovno, usklađivati različite prirode u bendu i simultano adaptirati sebe? Da li je to dvosmerno u tvom slučaju?

Bend je kao i veza. Otkrivaš lagano drugu stranu, upoznajete se, skupa rastete i učite… Nekad stvari ne funkcioniraju više, nemate si što za reći, vizije su vam različite ili se upetljaju neke okolnosti pa se raziđete… To je prirodan tijek stvari. Ulaskom u glazbu sam prihvatila da je vječno traženje jedini put. Naravno da je sve ovo izazovno, jer usklađivanje različitosti, različitih karaktera, i pogleda nije baš najlakši posao, no imam sreće jer trenutna postava jako dobro funkcionira. Uz njih mnogo učim, o glazbi, o sebi. Razumijemo se kao ljudi, i to je najvažnije, od toga sve kreće.

• Elektronski mediji su ti izrazito skloni. Koliko tebe menjaju prikazi albuma, koliko su tebi korisni tekstovi koji se bave tvojim radom? Da li išta novo o sebi otkrivaš čitajući recenzije, ili samo otkrivaš nešto o onome koji reaguje na tvoju muziku i potpisuje tekstove?

Volim čitati različita tuđa viđenja onoga što sam ja htjela reći svojom glazbom. Ponekad je zabavno koliko druga strana zna biti u krivu. Ponekad me iznenadi i natjera na razmišljanje. Takve kritike su mi najdraže, ali moram priznati da su i najrjeđe. Malo je onih čija me kritika natjera na razmišljanje.
Doživjela sam svakakve kritike, od hvalospjeva, do apsolutnog nerazumijevanja, pa čak i do zlonamjernih redaka. To je valjda nešto sa čime se čovjek mora pomiriti i prihvatiti, uzeti od svega najbolje za sebe i ići dalje.

• Čije slikarstvo te nadahnjuje? Čija platna bi volela da imaš u svom kućnom stvaralačkom ambijentu?

Vizualni sam tip, i neke slike i fotografije mogu biti izvor velike inspiracije. Imala sam sreću da je moj drugi album ukrašen divnim slikama slovenske slikarice Joni Zakonjšek. Inspiracija joj je priroda, i u njenim slikama sam našla neke odgovore. Toliko su jednostavne, a toliko duboke i vječne.

Nastupala si u više navrata u Novom Sadu. Jednom privatno, na Petrovaradinskoj tvrđavi, u ateljeu Kiridžić, jednom u Studiju M, uz Marisu Nadler, a nedavno u Kvorteru, promovišući svoj treći album. Sasvim posebno mesto među novosadskim koncertima ima tvoj nastup na prvom festivalu regionalne autorske muzike Poezika. Festival je po mnogo čemu jedinstven u okruženju. Sve je počelo s tobom i Novim Odmetnicima. Koliko je taj koncert bio važan i šta čuvaš u pamćenju?

Novi Sad je magičan grad, i svaki put je bilo nezaboravno. Nastup na Poezici mi je jedan od dražih nastupa, jer je to bio jedan od zajedničkih susreta sa Novim Odmetnicima, i u nekom novom okruženju. Do tada je Vrgorac bio naša stanica, i početna točka. Od tamo je sve krenulo. Ovo je nastavak priče, jedna nova stranica za sve nas, kao i za kantautorsku muziku općenito. Festival koji najbolje pokazuje gdje kantautorska muzika pripada, kako ju se treba tretirati, i na kraju, kako ju možemo pokloniti našoj publici. To je najvažnije, i svi tome trebamo stremiti. Koliko god nam se teško činilo. Ja sam na taj način doživjela festival, organizaciju i izvedbu. I čestitam svim uključenim, jer ovo je jedinstven i poseban glazbeni događaj u regiji.

• Romantičar si u pisanju, često i u zagasitim tonovima. Tama ti nije strana i voliš senovitost. Jesu li to emotivne boje tvog unutarnjeg sveta ili su to reakcije tvog bića na spoljni svet u kojem traješ?

U takvim emotivnim stanjima duša je najotvorenija za iskazati ono što ju muči. Kada sam sretna i zadovoljna, uživam u trenutku, i nemam potrebu to opjevavati. Možda je smiješno, no tako je. Kada nas nešto tišti, sigurno ta analiza, nezadovoljstvo, tmurni sati, razbijanje glave pridonose jednoj senzibilnosti iz koje je lakše izvući stihove. Pa ti stihovi na kraju pomognu da budeš sretan. I tako sve u krug.