Wooden Ambulance – Tišina dok muzika svira
Dok polako teku poslednji dani 2014. godine i uveliko se sumiraju utisci o prebogatoj muzičkoj godini koja je iza nas, tik pred početak 2015. godine Wooden Ambulance, bend iz Subotice, objavio je novi treći po redu, album „Rough Charms“.
Prvog dana januara otvoriće novu muzičku sezonu koncertom u Beogradu u KC Gradu na kome će nastupiti uz podršku Dušana Filimonovića (Went) , kantautora Jovanovića i Benjda.
Dok preslušavamo novi album benda Wooden Ambulance razgovaramo s Goranom Grubišićem frontmenom benda, Milanom Jovanovićem i Dušanom o predstojećem koncertu, godini iza nas, ispred nas…
- Za tri godine postojanja – tri albuma, kreativnost i nadahnuće vas verno prate, šta je to što vas najviše pokreće da stvarate?
Goran: Nas kao kolektiv ljudi, ili bend, ono što nas sigurno održava jesu prijateljstvo, poštovanje, redovan dolazak na probe i naposletku, ali i pre svega sigurno mesto okupljanja gde neki od nas provode svaki dan ili tačnije svako veče, a to je Studio 11. U pitanju je ruina koja je ujedno i jedino bitno mesto okupljanja za sve muzičare i ostale subotičke odmetnike i divne autsajdere.
Dok pretpostavljam da ono što mene lično možda najviše pokreće na stvaralaštvo jeste nezaposlenost, priroda moje ličnosti, ogromna količina ljubavi, čežnja i ta neka pitoma melanholija.
- Šta nam novo donosi treći album, koliko toga se promenilo od prvog albuma?
Goran: Osim što su ljudi koji čine bend i sam Wooden Ambulance standard brzog snimanja albuma ostali isti, iz mog ugla sa ovim albumom sve ostalo je drugačije.
Situacije i osećanja koja su ih pratila u stvarnom životu koja su direktno vezana za nastanak i vreme do objavljivanja ovog albuma su bile prosto preteške. Rastanak sa porodicom, rastanak sa prijateljom, rastanak sa velikom ljubavi su neke od tih situacija koje obeležavaju ovaj album i ujedno ga diferenciraju u odnosu na prethodna izdanja.
Na prethodnim albumima kada smo svirali i pevali o tužnim, srećnim dimenzijama jednog života, čini mi se da nismo zazirali da stavimo srce na dlan. Dok sa ovim trećim albumom mislim da smo stavili srce na panj. Iako se to ne može čuti ili osetiti “na prvu”. Jer je meni bilo izuzetno teško i gotovo nemoguće da neposredno pišem i pevam o tome. Zato sam pokušao svakoj pesmi koja govori o tome dam prevod na jedan posredan optimističniji kod.
- Kako izgledaju probe i snimanje albuma jednog mnogočlanog benda kao što je Wooden Ambulance?
Goran: Postoje članovi benda koji zajedno sa mnom dolaze na svaku probu i postoje oni koji to sporadično čine. Do sada smo uvek snimali uživo u studiju i to tako što prvo nas četvorica, petorica (koliko nam već skromni tehnički uslovi dozvoljavaju) snimimo u jednom danu 13 pesama i sutradan još jednu ili dve pesme. To se već pokazalo kao neka vrsta pravila sa ova tri albuma. Nakon toga nasnimimo šta još treba od instrumenata i glasova u nekoliko sesija, da bi usledio mali pakao od nekoliko meseci u kojima ja svaki dan idem u studio i radim miks toga što smo snimili.
- Pored toga što sam pišeš tekstove, učestvuješ i u procesu snimanja i produciranja albuma, da li je tebi kao muzičaru to lakše ili teže, veći izazov?
Goran: Snimam, produciram, radim sve što je potrebno zato što je to prosto jedini način da bilo šta postignemo. Za sada nisam imao priliku za bilo kakvim alternativnim rešenjem. Kada je u pitanju postojanje ovog benda i njegovih dela nema mesta komforu i ne zazirem od toga da učinim šta je već sve u mojoj moći za ovaj bend. Ali kako sam jedini nezaposlen u bendu, nekako se kosmos postarao da podesi to tako da ja radim sve te stvari za tim 🙂
- Predhodna dva albuma promovisali ste na jednoj posebnoj ,,biciklističkoj“ turneji ili da je nazovemo avanturističkom? Koliko je ta uzbudljiva avantura uticala na zvuk trećeg albuma i kakav je doživljaj ići na turneju biciklom?
Goran: Rudi (Rudolf Kovač – bubnjar) i ja smo u dva navrata u ukupno 25 dana i čini mi se u 27 koncerata stekli jedno neizbrisivo iskustvo. Putovati na trošnim biciklima noseći ličan prtljag i instrumente iz mesta u mesto i svirati svaki dan po Srbiji, Hrvatskoj i Mađarskoj je jedna sasvim jedinstvena avantura i nadasve prelep doživljaj. Dobro, sve osim groznih pljuskova i vetrova. 🙂 Ne znam koliko je sve to uticalo na album, ali na nas dvojicu kao ljude, prijatelje i muzičare sigurno jeste. Postojala je neka mala ideja da idemo i ove 2014. ali Rudi je otišao trbuhom za kruhom u Dansku, a ja sam ostao da radim na albumu.
- U toku tri godine nastupali ste na brojnim festivalima i sa mnogobrojnim muzičarima, da pomenemo samo neke od njih: Rykarda Parasol (USA), Picastro (CAN), David Dondero (USA), Flamenco Tief (UK), Birdt, Port of Call, Shireen (NL), Sarsaparilla (USA/De), Veliki Prezir, Rebel Star, Stray Dogg… koliko ti zajednički nastupi utiču na vaše stvaralaštvo?
Goran: Jeste fraza, ali svaki koncert, da li onaj dobar ili manje dobar ostavljaju trag. Pogotovo ako su neki koncerti oni sjajni i neponovljivi. Prisećanje na takve uvek izaziva neku toplinu u duši. Ja mnogo volim da slušam muziku, volim koncerte prvenstveno kao slušalac i samim tim kada sam u prilici da delim binu kao izvođač sa nekim meni to predstavlja stvarno posebno uzbuđenje i ponekada je to ravno snu.
- Promocija novog albuma prvog dana 2015. godine uz podršku Dušana Filimonovića (Went), Jovanovića i Benjda, karijeru nastavljate a godinu počinjete u duhu saradnje. Kakvi su planovi benda za narednu godinu, sa kim još niste, a voleli bi da nastupate?
Goran: Ovaj koncert je došao vrlo naglo i iznenada i za nas. Nismo se spremali za njega, nije ovo neka planirana promocija što bi moglo da mu da neku posebnu notu i šarm. Pošto će sve što se na njemu bude desilo biti iznenađenje i za nas koliko i za publiku.
Uvek više volim kada sviramo zajednički koncert sa drugim izvođačima. Nisam izbirljiv niti gadljiv kada su muzičari ili muzički žanrovi u pitanju, ali zajednički koncert sa ovako divnim ljudima, prijateljima i naposletku muzičarima već kao i zamisao zvuči dovoljno dobro.
Voleo bih da nastupam. Bilo gde, bilo kada, sa bilo kim. Mada imam i ja neke svoje miljenike i favorite među domaćom scenom… 🙂
Na koncertu kao podrška nastupa i kantautor Jovanović koji je u 2014. godini objavio svoj debi album koji je vrlo brzo pronašao put do publike, ispričao nam je nešto malo o svojim planovima za 2015. godinu …
- Nedavno si promovisao svoj album na nastupu sa Ninom Romić ali si promovisao i Wooden Ambulance nastupivši u majici WA. Koliko je tebi kao muzičaru taj duh saradnje, koji je sve primetniji u regionu, značajan?
Jovanović: Wooden Ambulance mi se dopada još od kada sam Gorana i Rudija kao dvojac čuo davno na nekom koncertu, ne sećam se tačno gde. I tada i sada bih WA preporučio svakome, vrlo rado. A taj “incident” sa majicom je zaista bio slučajnost :). U KC Gradu je bilo neuobičajeno toplo pa je ostanak u majici bio jedini logičan izbor.
Saradnja se, s obzirom na situaciju, nekako sama nameće. R’n’R je borba i odricanje, zato je podrška važna, u svakom pogledu.
Bili smo svedoci zajedničkih koncerata raznih izvođača, ljudi razmenjuju opremu i instrumente, gostuju na albumima, čak produciraju albume drugim bendovima. Takođe je bitna podrška kolega iz regiona pri bilo kom gostovanju naših muzičara, i obratno. To je stvarno super.
Konačno, da nisam imao prijatelje muzičare oko sebe, ovaj album verovatno ne bi ovako zvučao. Pomogli su mi savetima a njihov udeo u sviranju je zaista značajan i ponosan sam na to.
‘Podrška se traži, podrška je važna!’ 🙂
- Tebi je 2014. godina posebna, izdao si prvi album koji je spontano i lako osvojio i publiku i top liste. Koji događaj iz 2014. pamtiš kao najznačajniji i šta bi voleo muzički da ostvariš u toku naredne godine ?
Jovanović: 2014. je bila prilično čudna i izazovna, na momente preteška, ali sam bio vredan i tvrdoglav pa mislim da mi nije prošla tek tako. Iako uopšte nisam imao plan niti znao šta da očekujem, pozitivno sam iznenađen reakcijama na album. Pored prvog samostalnog koncerta u Radionici Integracije kod Mikija Manojlovića koji je prošao sjajno, mislim da mi je izlazak albuma bio najznačajniji muzički događaj. Danima posle izlaska sam se osećao i lepo i prazno, i zadovoljno i zbunjeno, kao da sam završio neki dugogodišnji posao prepun iskušenja, a da pritom uopšte nisam verovao da je to moguće. Lep osećaj, svakako.
Planovi? Isprva bih voleo da konačno završim prvi video, krenuli smo još u septembru pa se nadam se da će biti gotov u januaru 2015. I mislim da će biti iznenađenje. Očekujem da ću sledeće godine, najkasnije u ovo vreme, moći da predstavim još jedan album. Sve je spremno, moj producent Petar Rudić me već opominje da je vreme da krenemo s radom, pa mislim da ulazim opet u studio za koji dan. Verovatno ću snimiti deset ili više novih pesama. A između bih voleo da sviram što više, na što više različitih mesta.
- Koje albume si najviše slušao u 2014.?
Jovanović: Hm… Od aktuelnih: Sun kil moon – Benji, Joseph Arthur – Lou, Mark Lanegan – Phantom Radio, Mono – The Last Dawn/Rays of Darkness..
A uvek aktuelni: Tom Waits – Closing Time, Minutemen – Double Nickels on the Dime, Neil Young – Live at Massey Hall 1971, Radiohead – OK Computer, Tool – Aenima/Lateralus…
Dušan Filimonović muzičar i producent, koji će nastupiti na koncertu prvog januara, ispričao nam je o svojoj saradnji sa Wooden Ambulance…
- Pored svog matičnog benda Went koji postoji još od 2005 godine , ostvario si saradnju i sa Goranom iz WA, sviraš klavijature i gitaru na njihova dva albuma, “Intersection” i “River Sand”, kako je došlo do te saradnje?
Dušan: Goran i ja se znamo već jedno desetak godina, upoznali smo se preko jednog foruma koji se bavio alternativnom muzikom (npr, post-rock, kraut-rock, ambient, folk), i pošto je igrom slučaja bilo mesta u kombiju ja sam sa njegovim bendom Ana Never putovao na jednu njihovu turneju 2005. ili 2006. godine. Ta turneja je napravila osnovu prijateljstva koje imamo i danas. On je jedan od prvih ljudi koji su podržali WENT, i posebno nam je davao snage i motivacije u ranim danima. Od tada smo puno koncerata svirali zajedno (bilo kao saradnja naših bendova, ili u Wooden Ambulance), popili zavidne količine piva i rakije (dok je jos uvek Goran pio alkohol) i proveli noći pričajući o životu i raznim drugim srtvarima. Kada je pravio prvu inkarnaciju benda Wooden Ambulance zvao me je da sviram bass gitaru (doduše, možda sam se ja sam pozvao jer sam jako voleo njegove prve snimke, tj deo pesama od kojih će kasnije nastati “Intersection”), svirali smo tri ili četiri koncerata tako. Kada se sklopila ova postava, on me je pozvao da učestvujem, a pošto je već imao basistu, bilo je logičnije da se vratim na svoje matične instrumente.
- Went je nedavno objavio novi EP Alternative Endings, album je imao izuzetno posećenu promociju, kakvi su vam planovi za narednu godinu?
Dušan: Na prvom mestu što više koncerata u cilju promocije samog EPa, mi smo koncertni bend, a ima dosta gradova u regionu u kojima nismo svirali do sada što je velika šteta, i propust koji planiram da ispravim. Takođe, malo više smo se posvetili promociji, pa se trudimo da pošaljemo na što više adresa EP za recenziranje i da probamo da ulovimo što više intervjua. Od marta se planira snimanje prvog albuma, koji je već skoro gotov, a dobar deo tih pesama sviramo uživo već neko vreme i ljudi koji dolaze na naše koncerte ih znaju. To će biti veliki posao, u isto vreme se radujem i malo strahujem. U svakom slučaju probaćemo da budemo vredniji nego bilo kad do sada, malo smo se ulenjili i vreme je da se to promeni. Imamo puno stvari na listi ciljeva za iduću godinu.
- S obzirom da si i producirao album Alternative Endings, da li imaš muzičare koji te inspirišu i čiji bi producent voleo da budeš?
Dušan: Deo mojih prihoda dolazi od produkcije (kao i zvuka uživo ili aranžiranja) za druge bendove. Jako volim da radim taj posao, a sa godinama sam došao do iskustva koje mi čini sve to jako lakim i lagodnim. Ima puno bendova i ljudi sa kojima bih voleo da radim. Puno njih i sa domaće scene, i većina njih to zna jer smo otvoreno pričali o tome, verujem da ću uspeti sa nekima od njih da napravim saradnju i to me dosta raduje jer bi na prvom mestu želeo da radim sa nekim ljudima koje znam već dugo i čiji razvoj pratim. Voleo bih da im pomognem da odu na neke teritorije na koje do sada nisu zalazili, ili da im nastavim neki put u kojem su krenuli.
Od stranih bendova ili onih koji su uticali na mene postoji lista koja bi bila predugačka da se napiše. Stvar je u tome što postoje razne metode rada, u zavisnosti od ljudi, ali i od vrste muzike i načina sviranja. Svaki od njih bi bio dragoceno iskustvo za sebe, kao i sam rad sa muzičarima tog nivoa. Prvi koji mi pada na pamet je sigurno Howe Gelb (jedan od mojih ulltimefavorite muzičara, i veliki uticaj) sa kojim bi sigurno bilo potpuno suludo raditi zbog njegovih improvizacija. Proces bi bio okrenut ka hvatanju tog savršenog trenutka. Voleo bih da radim neki njegov projekat gde bih mogao više da aranžiram i da sviram, mada i njegova Giant (Giant) Sand armija bi sigurno bila dobar izazov. Sa druge strane, mnogo bih voleo da dobijem priliku da radim sa glavnim čovekom LCD Soundsystem-a. James Murphy je i sam producent i jako dobar poznavalac studija pa bi to bila dobra škola, a opet njegov sistem rada (stalno seckanje, prespajanje, menjanje, lupovanje), ta fluidnost i maksimalno korišćenje mogućnosti studija bi bila potpuno drugačija stvar od rada sa (uslovno rečeno) klasičnim bendom. Nažalost, LCD više ne postoji, ali on će sigurno nastaviti da radi. Takođe mi pada na pamet bend Warpaint, koji nekako spaja dve krajnosti gore navedenih sistema rada. Pored toga što su one sjajne muzičarke i to bi bilo predivno za raditi, mislim da bi i ta eksperimentala strana studija mogla da donese dodatnu dubinu svemu.
- Da li možemo da se nadamo nekoj zajedničkoj kompilaciji, i koga bi još zvali da vam se pridruži?
Jovanović: Dobra ideja, zašto da ne. Verovatno bih pozvao divne vokale u pomoć :). Saru Renar, Ninu Romić, Anu Ćurčin… Kolegu Gorana, gitaristu Went-a, Gorana iz Wooden Ambulance bih definitivno voleo da vidim i čujem za bubnjevima, jer je neverovatan (preporuka – poslušati Anu Never, bend gde svira bubnjeve) itd. I verovatno još pola scene. Fini, sjajni ljudi, sa super energijom i muzikom. Bilo bi zanimljivo, siguran sam.
Dušan: Bilo bi lepo napraviti jednu zajedničku kompilaciju, i mislim da ima puno bendova i ljudi koje bi se svi složili da treba zvati. Muzika, ili bar alternativna muzika u Srbiji (i regionu) nikada nije bila jača!
Hvala vam puno na ovom razgovoru, ljubiteljima dobrog zvuka preporučujemo ovaj prebogato koncipiran muzički događaj.
Želimo svima lepu i uspešnu 2015. godinu i puno druženja i lepih tonova u njoj 🙂
Podelite sa prijateljima