Isidora Milivojević – Glas koji se pamti

Isidora Milivojević – Glas koji se pamti

Isidora Milivojević je srpska kantautorka iz Crne Gore. Poreklom Grbljanka, rođena je u porodici Lazarevića u Kotoru, gradu trubadura. Ljubav prema gitari otkrila je još kao dete, te je ubrzo počela da svira klasičnu gitaru i mandolinu u klasi Nikole Gregovića.

Iz tog perioda života sačuvala je lepe uspomene na koncerte klasične muzike, gde je učestvovala kao solo izvođač, kao i na samostalne koncerte mandolinskog orkestra.

Nakon završene srednje škole, odlazi na studije francuskog jezika u Novi Sad, gde upoznaje Aleksandra Milivojevića, koji je tada svirao u družini Prkos Drumski. Zajedno, gotovo deceniju, svirali su i stvarali s tim novosadskim sastavom. Isidora je s njima snimila albume  Slika (2004), Vreme ispred nas (2007) Jesenje lišće (2010), Svetlost i pustota (2013) i Nemir sveta (2013). Učestvovala je i u snimanju albuma Mi smo se već sreli, koji će se pojaviti naredne godine.

Engleski muzički publicista Eddie Cooney napisao je da je Isidorin glas jedan od najlepših koje možete čuti u životu.

Sa Isidorom smo razgovarali o počecima u Prkosu Drumskom, o francuskom jeziku, ljubavi prema pozorištu, majčinstvu…o životu u svoj njegovoj punoći i lepoti.

Isidora Milivojević, kantautorka
Isidora Milivojević, kantautorka
  • Afirmisala si se kao kantautorka, sama pišeš i izvodiš svoje pesme, ali tvoji samostalni nastupi bili su probrani i retki. Odlučila si da studentske godine i sve svoje pesme podariš jednom ne tako običnom bendu. Osvrni se malo na studentski život u Novom Sadu, kako se i kada formirao ovaj jedinstveni sastav i kako danas vidiš taj prvi period svog umetničkog rada?

Kada sam se, radi upisanih studija francuskog jezika, doselila u Novi Sad u jesen 1999. godine, sa koferom knjiga i nekih sitnica putovao je i kofer s gitarom. Ubrzo, negdje na proljeće sledeće godine, jedno poetsko veče, posvećeno Preverovoj poeziji, zbližilo me je sa sadašnjim suprugom Aleksandrom Milivojevićem sa kojim sam svirala na ovom događaju. Aleksandar mi je tada pričao o bendu u kojem svira i naša prva šetnja Limanom u proljeće 2000. godine nas je odvela u Ravaničku ulicu kod Miloša Zubca gdje je, kao u nekom vilinskom skrovištu, melodija prvih akorda pjesme „Galerije“, koju je Miloš svirao sa jednim od prkosnih prijatelja Zoranom, ispunila prostoriju čistom ljubavlju. Taj osjećaj nikada neću zaboraviti. Čuvam ga još u srcu. To je bio moj prvi susret sa Prkosom Drumskim

Posle ovog , nadasve jakog utiska, nanovo iznenađena, otkrivam još jedan zvuk Prkosa Drumskog,  tokom probe kojoj sam prisustvovala. Sada je jačinu električnih gitara i bubnjeva umirivao čist i svjetao glas Dragane Zubac (tada Bunić) koja je vješto s Milošem pjevala o „Detenoscu“, „Ravnoteži“ , „Anđelu na ivici oreola“, u pratnji Aleksandra na bas gitari, gitariste Nemanje Mandića i Miloša Đukanovića, koji je svirao bubnjeve.

Pred kraj probe, Dragana je velikodušno podijelila sa nama svoju obradu Baklijeve „Fantazmagorije u dvoje“. Nikada joj nisam rekla da me je, kasnije kada sam počela da sviram s Prkosima, ova njena izvedba inspirisala da napišem muziku za neke od mojih pjesama, kao npr. „Majski cvijet“, u nadi da ću i ja iznjedriti djetinju čistotu pjesmom, baš kao što je to ona umjela da uradi pjevajući na Miloševe ili na neke druge stihove. 

Prkos Drumski, 2003.
Prkos Drumski, Novi Sad 2003.

Meni je tada sve ovo bilo novo, jer nisam imala priliku da čujem sličnu muziku, niti sličnu poeziju, a ujedno i tako blisko po osjećaju. Odmah sam prigrlila srcem sve pjesme Prkosa, a prva koja mi je bila povjerena  bila je „De profundis“ za koju je Miloš napisao riječi i muziku. Kasnije će Ivica Stanković, jedan od idejnih tvoraca „Novih Odmetnika“, nošen dubinama ove pjesme, doputovati iz rodnog Vrgorca do Novog Sada da bi upoznao naš bend.

Sve je povezano samo kada to čovjek umije da vidi, rekao je jednom Pjesnik. Prepoznavši tu povezanost, Aleksandar, Dragana, Miloš i ja smo počeli da se družimo uz pjesmu. U studentskom domu, blizu Dunava, često smo ostajali do kasno u noć pjevajući, uz pratnju gitara, stihove Milene Pavlovic Barili, Mileta Ninkova, Pere Zubca, Janeza Kocijančića…Tako je sve počelo tih studentskih dana.
Iako sam, kasnije, imala prilika da samostalno nastupam kao kantautor, uvijek sam sebe vidjela kao dio prkosne družine i nisam gradila solo karijeru.  Rad u grupi mi je više prijao…

  • Prkos Drumski je radio nešto ispred svog vremena i praktično nagovestio cvetanje novog kantautorstva u regionu. Danas je ova muzičko-poetska scena jedna kulturna činjenica na koju se mora računati. Slušaš li nove autore, nalaziš li sebe u nečijim pesmama?

Slušam nove autore. Naročito mi odgovaraju po senzibilitetu pjesme Nine Romić kojima sam se bukvalno opijala u periodu kada smo se Aleksandar i ja, posle završenih studija u Monpeljeu, vratili u Novi Sad.  „U zoru će sanjam“, „Daljine“, „Kristali“ i mnoge druge Ninine pjesme sam doživjela kao i moje jer mi je njena sjeta bila bliska.

  • Počela si da se baviš muzikom u mandolinskom orkestru, u rodnom Kotoru. Imala si jednog izuzetnog pedagoga i učitelja. Šta si naučila od njega i kako su izgledali tvoji prvi nastupi?

Mandolinu sam dugo svirala u kotorskom orkestru. Imala sam sreću da sretnem Nikolu Gregovića, jednog zaista izuzetnog učitelja. Jednom je, na času gitare, došao sa mandolinom i rekao: „ Ovo je pravi instrument za tebe!“ . Bio je u pravu. Jako sam zavoljela mandolinu i s lakoćom sam je svirala, zahvaljujući njemu. Ležala mi je…

Bilo mu je najbitnije da me nauči da uživam u svojim izvedbama i da vjerujem sebi. Takvi su bili i moji prvi nastupi, opušteni i bez treme iako sam se za njih dosta pripremala.

  • Kada si se upoznala s gitarom?

U osnovnoj školi, tačnije s mojih dvanaest godina sam počela da sviram klasičnu gitaru. Prvi put sam se sa njom srela kod mog prijatelja iz komšiluka koji me je, prije nego što sam se upisala u muzičku, naučio da sviram temu Ljubavne serenade. To mi se prebiranje po žicama jako dopalo.

  • Crna Gora je specifično nerazvijena sredina kada je reč o kantautorima, pa čak i kada se bendovi uzmu u obzir. Mimo tradicionalne mediteranske pesme i popularne šansone, ne postoji živa savremena muzička scena i pop-rok kultura kao da se tamo nije ukorenila. Međutim, Crna Gora jeste dala Miladina Šobića, jednog od najvažnijih i najboljih kantautora u nekadašnjoj Jugoslaviji. Kako vidiš ovu protivrečnost? Da li je zaista sve ostalo na Šobićeva dva neponovljiva albuma ili u Crnoj Gori postoje skriveni mladi autori, kojima još ne znamo imena, niti ih mediji prepoznaju?

U Crnoj Gori, vjerujem čvrsto, ima mladih, talentovanih, kantautora. Mediji im, nažalost, ostavljaju malo prostora da se pokažu. Zapravo nimalo. Sve ono što nije komercijalno etiketirano je kao „čudno“. Šteta što se time povode mnogi bendovi kao i kantautori i bježe u komercijalu, pokušavajući da se dopadnu svima.

Nikšić, iz kojeg je potekao Miladin Šobić, vrlo je specifična sredina gdje ima dosta rok sastava i gdje se, po priči nekih starijih Nikšićana, njeguje bluz. Nisam imala priliku da čujem taj bluz uživo, što ne znači da ga stvarno nema. Bilo bi dobro istražiti to polje kantautorstva kod nas u Crnoj Gori. Snimiti jedan dokumentarac.

Do tada, samo Šobić i njegova dva nezaboravna albuma.

  • Profesorka si francuskog jezika, predaješ na Univerzitetu u Nikšiću. Postdiplomske studije završila si u Monpelijeu. Šta si odabrala kao polje istraživanja i šta te je konkretno opredelilo?

Na specijalističkim studijama u Monpeljeu sam izabrala da se bavim pozorišnom estetikom u funkciji učenja stranog jezika. Pozorište me je, zapravo, uvijek interesovalo. Pripremala sam se za studije pozorišne režije, na Cetinju, i u zadnjem trenutku se opredijelila za francuski. Kasnije mi se, u Francuskoj, ukazala prilika da se ponovo vratim pozorištu, ovoga puta kroz didaktiku. Mislim da pozorište nudi najkompleksniju mogućnost pristupa jednom stranom jeziku jer akcentuje rad na glasu kao i na tijelu, ono sto je vrlo često zapostavljeno u klasičnim učionicama gdje se uči. Ono nudi, također, onome koji prisvaja jezik mogućnost da radi na sebi, da istražuje svoje dubine…Zato mi se učinilo primamljivim za istraživanje.

„Glas nekog stranog jezika“ je rad koji sam počela da pišem, još prije par godina. Bavim se glasom kroz antropološki i didaktički pristup. Imala sam uvijek teoriju da se ljudi zaljube u glas nekog jezika i zato ga žele prisvojiti ili im je on ipak odbojan te ne vole ni da ga čuju.

Isto kao pjesma…

  •  Imaš afiniteta za dramsku umetnost. Voliš li francusko pozorište? Kojim bi se autorima uvek rado vratila?

Jako mi se dopada francusko avangardno pozorište. Volim i eksperimentalno pozorište, ono o kojem je tako dobro pisao Grotovski. Autor, kojem se uvijek rado vraćam, kada se radi o pozorišnoj „teoretici“ svakako je Luj Žuve. Ne mogu, također, da odolim i da ponovo ne pročitam poneki Sartrov, Joneskov ili Beketov komad…

  • Sa suprugom Aleksandrom Milivojevićem nisi samo studirala i stvarala u istom bendu, nego ste zajedno zasnovali i porodicu. Sreli ste se i povezali u umetničkom i životnom stvaralaštvu i to dvoje kod vas se veoma skladno i srećno prožima. Roditelji ste Danilu i odnedavno – Leni. Koliko te je majčinstvo izmenilo? Šta si saznala o sebi i da li roditeljstvo daje najdublji ton nečijem životu?

Mislim da me je majčinstvo dosta izmijenilo. Naučilo me je da budem strpljiva i odgovorna. Tome me je podučio naš sin Danilo, na vrlo jednostavan način. Naime, jednoga dana sa svojim drugom slagao je kockice. Danilo je odlučio da napravi katamaran. Drug mu je, začuđen, rekao da je to vrlo teško i da neće uspjeti. On je pak smireno i sa smješkom odgovorio: “Naravno da ću uspjeti jer imam strpljenja”.

Imati strpljenja znači imati ljubavi da nešto uradiš, da nešto naučiš. Ovo uvijek imam na umu kada otpočinjem neki rad…

Dolazak našeg drugog djeteta, Lene, otkrio mi je koliko mogu da budem hrabra i istrajna.

Svakako da roditeljstvo može da dâ najdublji ton nečijem životu ako je taj neko spreman da sluša i osluškuje.

Isidora i Aleksandar Milivojević
Isidora i Aleksandar Milivojević
  • Tvoj otac je mornar. U Kotoru je vekovna tradicija da muškarci isplovljavaju i odlaze u daljine, a da ih porodice čekaju na kopnu. Da li je i danas tako?

Ništa se po tom pitanju nije izmijenilo. Očeve mornare nasleđuju sinovi mornari koji odlaze na more, u daljine. Moj brat također plovi a kući ga čekaju supruga i tri radoznala dječaka. To je „hljeb sa devet kora”, kako kažu naši stariji…Meni je otac uvijek nedostajao. Znao je i cijelu godinu da bude na moru. Zato sebi nisam birala mornara, već Šumadinca.

  • Nastupala si na prvoj Poezici, nakon pet godina odsustva sa scene. Šta si sačuvala u sebi, nakon tog koncerta? Kako si se osećala?

To mi je najdragocjeniji nastup koji sam imala do sada zbog toga što se zgodilo toliko dobrih ljudi i stvaralaca na jednom mjestu. Jako lijepa energija je bila prisutna tokom ona dva dana koliko je trajala prva Poezika. Punoća u srcu, to je osjećaj koji sam odnjela sa Poezike.

Vjerujem da je i ova druga Poezika, kojoj nisam mogla da prisustvujem jer sam bila u poodmakloj trudnoći, bila podjednako dobra.

  • Da treba svoju životnu mudrost da sažmeš u jednu rečenicu, ili čak jednu reč – koja bi to bila?

More…

Podelite sa prijateljima

Dunja Petrov